Povjest naseg naroda

http://www.priznajem.hr/povijest/1138-godina-prvi-put-priznata-hrvatska-bila-mocna-velika/

PRIJE 1138 GODINA PRVI JE PUT PRIZNATA HRVATSKA, BILA JE MOĆNA I VELIKA

Prema dostupnim podacima, Tuđmanu su predlagali da Dan državnosti zapravo bude upravo 7. lipnja, u spomen na događaj 879. godine

U Hrvatskoj se 7. lipnja obilježava Dan hrvatske diplomacije, a u sjećanje na davnu 879. godinu. Toga dana prije 1138 godina Papa Ivan VIII. je priznao zemaljsku vlast Branimiru nad cijelom Hrvatskom, a mnogi taj datum uzimaju kao prvo međunarodno priznanje naše domovine.

Papa Ivan VIII. uputio je hrvatskom knezu Branimiru pismo kojim blagoslivlja njega i cijeli hrvatski narod, priznajući mu zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom. Bio je to prvi pisani dokument kojim je Hrvatska međunarodno priznata od vrhovnog autoriteta toga doba. Time je počela državotvorna povijest Hrvatske koja se snažno odražava kroz skoro 12 stoljeća. Papa Ivan VIII.: Blagoslovismo tebe, cijeli narod tvoj i cijelu zemlju tvoju Datumom 7. lipnja 879. godine datirano je papino pismo koje je poslano knezu Branimiru. “Dragom sinu Branimiru. Čitajući pismo tvojega gospodstva, što si nam ga po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gojiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Kad smo, naime, na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cijeli narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom te sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš”, napisao je papa Ivan VIII. Ovakav sadržaj pisma zapravo otkriva da je priznanje Hrvatske službeno stupilo na snagu 21. svibnja jer je 879. godine Blagdan Uzašaća pao na 21. svibnja. Branimirov obračun s dalmatinskim klerom Povjesničari također navode da je Branimir to učinio kako bi došao pod zaštitu Zapadne Crkve te se udaljio od Bizanta i njihove crkve te onemogućio one koji su težili probizantskoj orijentaciji. Tu je knez Branimir napravio i jedan manever, a zbog unutarnjih crkvenih i društvenih problema. Bio je ti pritisak na servilni dalmatinski kler. Kako splitski biskup nije priznavao Rim već se oslanjao na autoritet Bizanta, Branimir je od Pape zatražio da ninski biskup bude biskup hrvatski, a potom je postavio Teodozija kao splitskoga nadbiskupa. Nema sumnje da je tadašnja Hrvatska, kao važan politički čimbenik, u to vrijeme imala veliki ugled i položaj te je svakako bila zanimljiva i samom papi Ivanu VIII. Stoga je on objeručke prihvatio Branimirov prijedlog. Godina kada su se odigrali ovi turbulentni politički događaji, dakle 879., naziva se još i ‘Branimirova godina’.

Knez Branimir – prvi nezavisni hrvatski vladar o kome se malo zna

Na vlast je došao pošto je svrgnuo probizantskog kneza Zdeslava u svibnju 879. Prema dostupnim malobrojnim podacima, vladao je najvjerojatnije do 892. godine, a kroz povijest iskopano je tek nekoliko spomenika s njegovim uklesanim imenom. Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo, no po natpisima, kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz unutrašnjosti, dakle iz banske Hrvatske. Postoje mišljenja da je Branimir mogao biti jedan od Domagojevih sinova, no to nije ničim dokazano. Imao je ženu Marušu.

Branimir je bio prvi nezavisni hrvatski vladar.

Njegova vladavina ujedno predstavlja i najveći stupanj neovisnosti od franačke i bizantske prevlasti, ali i težnju za cjelovitošću hrvatskog područja pridruženjem primorskih gradova.

Obračun s Mlečanima

Kratko vrijeme nakon dolaska kneza Branimira na vlast, s druge strane Jadrana, sklopljen je takozvani ‘Savez protiv Hrvata’, a zbog ugrožavanja mletačke plovidbe. No, kako su u sukobima s Neretljanima doživjeli poraze, mletačka vlast bila je na kraju prisiljena plaćati danak knezu Branimiru za slobodnu plovidbu. Knez Branimir potom je zavladao Primorskom Hrvatskom. Vrijeme njegove vladavine obilježeno je i velikom crkvenom graditeljskom aktivnošću, o čemu svjedoče sačuvani epigrafski natpisi. Tuđmanu predlagali 7. lipnja kao Dan državnosti Prema dostupnim podacima postojala je ideja da Dan državnosti zapravo bude upravo 7. lipnja te da se sjednica Sabora umjesto 30. svibnja 1990. održi 7. lipnja na 1111. godišnjicu priznanja od strane Pape Ivana VIII.

To su predlagali i tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu, no ipak, političke prilike su nalagale da se ona održi osam dana ranije.

Pismenost u Hrvata ....

PRIJE TOČNO 533 GODINE: 1483. JE TISKANA PRVA HRVATSKA KNJIGA, PRELISTAJTE JE

Daran
Sij. 24, 2017 Kultura, Povijest0 Comments3

 



Prije točno 533 godine tiskana je prva knjiga na hrvatskom jeziku. Misal po zakonu rimskoga dvora tiskan je 22. veljače 1483. godine na uglatoj glagoljici. Osim što je riječ o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, to je ujedno i prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom i na latinskom jeziku.

S obzirom da je hrvatski prvotisak tiskan samo dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije, on potvrđuje kulturni i društveni napredak Hrvatske u drugom dijelu 15. stoljeća. Točno vrijeme tiskanja navodi se u završnoj bilješki, kolofonu Misala po zakonu rimskoga dvora, ali se ne spominje mjesto tiskanja ni nakladnik. Tiskan je u dvobojnom tekstu, u crvenoj i crnoj boji, bez previše tiskarskih pogrešaka.

Misal je bogoslužna knjiga u kojoj se nalaze tekstovi koji se izgovaraju za vrijeme mise, a ova je knjiga najstarija od ukupno šest hrvatskih glagoljskih inkunabula, knjiga koje su tiskane od izuma tiskarskog stroja 1455. godine do 1500. godine. Ukupno je sačuvano jedanaest primjeraka Misala; šest ih se čuva u hrvatskim znanstveno-kulturnim ustanovama, a najstariji primjerak Misala nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Kako je knjiga digitalizirana, možete je i vi prelistati na stranicama Nacionalne sveučilišne knjižnice, povlačenjem stranica pokazivačem miša. Pogledajte je   i prelistajte    OVDJE :http://dk.nsk.hr/stara_knjiga/NSK_SK_ID01/


CroExpress/http://croexpress.eu/Hrvatsko nebo


Većina naših značajnih glagoljaških knjiga nalazi se izvan Hrvatske (Istanbul, Berlin, Beč, New York, Ljubljana, Pariz, Oxford itd.).
(Fotografija: faksimil Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića.)

29. kolovoza 1526. bitka na Mohačkom polju – kako je izgledao kraj hrvatsko-ugarskog kraljevstva?

Piše: Petar Horvatić - 29. kolovoza 2017. u 07:304


Odbivši prijedlog državnog kancelara Brodarića da pričeka hrvatsku i erdeljsku vojsku kralj je krenuo u bitku.

Mohačku se bitku smatra prekretnicom u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, jer je nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića uslijedilo razdoblje vladavine dinastije Habsburg. Stoga se tu bitku ponekad u mađarskoj historiografiji smatra i razdjelnicom srednjeg i ranog novog vijeka.

Nakon više od 400 godina postojanja samostalno Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo doživjelo je svoj tragičan kraj u čuvenoj bitci na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine. U toj bitci snage Osmanskog Carstva, koje je predvodio sam sultan Sulejman Veličanstveni, potpuno su razbile hrvatsko-ugarsku vojsku na čelu s kraljem Ludovikom II. Jagelovićem. Sam je kralj poginuo, bježeći pred neprijateljem, utopivši se u potoku Čelej (madž. Csele).

Bitci je prethodilo osmansko zauzimanje Beograda 1521. nakon čega su jugoistočne granice Kraljevstva ostale nezaštićene. Da bi spriječio daljnje prodiranje neprijatelja Ludovik II. Jagelović, hrvatsko-ugarski kralj i kralj Češke, oženio je Mariju Austrijsku iz loze Habsburgovaca nadajući se njihovoj vojnoj i logističkoj pomoći. Da bi to osujetio sultan je zapovijedio opći napad na Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. U lipnju je osmanska vojska,  pod zapovjedništvom sultana i njegova velikog vezira Ibrahim-paše, prešla Savu kraj Zemuna te se sastala s postrojbama predvođenima bosanskim i smederevskim sandžak-begovima, Husrev-begom i Bali-begom Jahjapašićem. Nakon što su u srpnju osvojili Petrovaradin Ludovik II. skupio je vojsku i krenuo im u susret s oko 40.000 vojnika te se utaborio na Mohačkom polju. Glavni zapovjednik hrvatsko-ugarske vojske bio je kaločki nadbiskup Pavao Tomory, hrvatsku je vojsku pritom predvodio ban F. Batthyány. Istovremeno transilvanijska vojska (oko 13.000 ljudi), pod zapovjedništvom Ivana Zapolje, čuvala je prolaz kroz južne Karpate, a glavnina hrvatske vojske krenula je kralju u susret pod zapovjedništvom kneza Krste Frankopana Ozaljskog (oko 5.000 boraca).

U međuvremenu je osmanska vojska osvojila Ilok i Osijek, sagradila velik most na Dravi i prešla u Ugarsku. Odbivši prijedlog državnog kancelara Brodarića da pričeka hrvatsku i erdeljsku vojsku kralj je krenuo u bitku. Naime, Ludovikovi su vojskovođe računali na prednost koju su pridobili izabravši povišeni teren u odnosu na mnogobrojnijeg neprijatelja. Ishod je bio katastrofalan. Poginuo je velik broj hrvatskih i ugarskih velikaša (njih oko 1.000) i oko 10.000 vojnika, a država je ostala bez kralja.

Mohačku se bitku smatra prekretnicom u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, jer je nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića uslijedilo razdoblje vladavine dinastije Habsburg. Stoga se tu bitku ponekad u mađarskoj historiografiji smatra i razdjelnicom srednjeg i ranog novog vijeka.

Izvor: narod.hr/povijest.hr






22.lipnja 1593.godine Gospodnje! Hrvatsko kraljevstvo unutar Habsburške Monarhije nadmoćno je pobijedilo Turke u bitci kod Siska i time osiguralo svoj opstanak. Malobrojna hrvatska vojska sa svojih 5800 vojnika junački se branila nasuprot 30-ak tisuća turskih vojnika, okruživši Turke koji su bili prisiljeni bježati te ih je naposljetku većina ubijeno i utopljeno u Kupi. Ovom pobjedom Hrvatske zaustavljen je prodor Turaka prema Europi.

Kao zahvala hrvatskim braniteljima na pobjedi nad Turcima, malo zvono na Zagrebačkoj katedrali svakog dana u 14:00 sati se oglašava u čast hrvatskim braniteljima i zagrebačkom biskupu koji je donirao veliki dio novca sa izgradnju sisačke utvrde, bez koje bi pobjeda bila teško izborena.

Srpanjske žrtve pale su na današnji dan 29.07.1845. u Zagrebu
prilikom protumađaronskih prosvjeda, a žrtve pokolja postale su simbol borbe protiv mađarske hegemonije

Datum objave: 29.07.2017 | 13:06 Autor: dm

Na današnji dan 29. srpnja 1845. sukobili su se u Zagrebu hrvatski domoljubi narodnjaci sa domaćim pristalicama Mađara, "mađaronima",  na Markovom Trgu ispred Hrvatskog Sabora. U sukob se umiješala vojska i policija, pucala na goloruke demonstrante što je 15 hrvatskih domoljuba platilo životom.


Bio je to danak za slobode koje su se nazirale i dijelom ostvarile dvije godine kasnije 1847.  uvođenjem hrvatskog jezika kao službenog jezika u Hrvatski sabor.

Tijekom izbora za zagrebačku županijsku skupštinu 29. srpnja 1845. godine sukobili su se na Markovu trgu u Zagrebu mađaroni i narodnjaci. U sukob se umiješala vojska, te je bilo mrtvih i ranjenih.

Na pripremama skupštine zagrebačke županije 1845. godine krivotvoreni su potpisi, kako bi bilo više mađarona, a manje narodnjaka u skupštini. Kraljevom naredbom popis plemića za skupštinu napravljen je prema onom iz 1835. godine, što je također išlo na ruku mađaronima. Skupština je počela s radom 28. srpnja, a dan kasnije na Trgu svetog Marka u Zagrebu za vrijeme demonstracija narodnjaka vojnici su zapucali na goloruke prosvjednike.
Prvi hitac ispaljen je iz kuće mađaronskog odvjetnika Tadije Ferića koja se nalazila na kutu Trga svetog Marka i Mletačke ulice.

Književnik Mirko Bogović napao je sabljom jednoga natporučnika, zbog čega je na Bogovića zapucao dočasnik. Tada su na južnoj strani trga odjeknula tri uzastopna plotuna vojnika, koji su pomislili da je izdana zapovijed za paljbu. U općoj pomutnji pucnjava je obustavljena tek pošto su vojnici ispalili i posljednji metak.

U tom masakru hrvatskih domoljuba poginulo je 15 ljudi, te ranjeno tridesetak.

Na pogrebu srpanjskih žrtava na starom zagrebačkom Jurjevskom groblju u centru Zagreba okupilo se mnoštvo naroda i hrvatskih domoljuba. Tako su uz pijetet poginulima i demonstrirali odlučnost u borbi protiv mađarskog hegemonizma u Hrvatskoj. Žrtve su kasnije premještene na Mirogoj.

SHS - pogledi na vrijeme koje ce mo morati vratiti i ojacati se u ljudskom i privrednom potencijalu.


"Tko god je nepristrano proučavao povijest tijeka srpsko­hrvatskoga ujedinjavanja 1918.godine, morao je doći do zaključka kako su Srbi ­ zbog toga što su se borili na pobjedničkoj strani ­ na koncu "rata koji je svijet trebao učiniti sigurnim za demokraciju" bili u položaju da mogu krenuti u hrvatske zemlje i Hrvatima nametnuti svoju nadvlast. Hrvatska i BiH su, zbog raspada Austro­Ugarskoga carstva kojem su bile sastavnim dijelovima, u studenom i prosincu 1918. godine bile napušteni brodolomci. Prema ono malo hrvatskih prognanih voda koji su za vrijeme rata podupirali ciljeve savezničkih snaga i s kojima su srpski glasnogovornici sklapali razne političko­ pravne dogovore, Srbi su osjećali samo prezir. Beogradu nije bilo ništa prekršiti sva ratna obećanja svoje vlade u izbjeglištvu, niti je ta vlada imala ikakvih obzira prema Saboru, jedinstvenom i tisućgodišnjem hrvatskom parlamentu. U Beogradu je 1. prosinca 1918. bilo
proglašeno srpsko­hrvatskoslovensko ujedinjenje. .....

Kao član pobjedničkog sastava u ratu 1914.­1918. godine, srpski je narod sebe smatrao ovlaštenim upravljati cijelim jugoslavenskim zamršenim stanjem kako to njemu odgovara. A za Hrvate ­ vae victis (teško pobijedenima). Oni su trebali biti zahvalni što su većini od njih Srbi milosrdno spasili živote! 1 Bez dvojbe, oni nisu bili jednaki sudionici u novoj državi stvorenoj 1918. godine.

Zapravo, hrvatska područja, zajedno sa Slovenijom i Makedonijom, činila su 78% zemljopisne površine države "Srba, Hrvata i Slovenaca".

Uža Srbija i Crna Gora tvorile su samo 22% ukupnog teritorija tog novog političkog bića, jer je dobar dio srpsko­crnogorske zemlje bio ugrabljen od Bugara i Albanaca.

Što se tiče stanovništva, hrvatske i nesrpske pokrajine sadržavale su 75% ljudske zalihe Karadordevićeve države, dok su Srbija i Crna Gora mogle dati samo 25%, uključivši one Bugare i Albance koji su bili pretvoreni u Srbe putem terora i podučavanja.

Od sveukupne jugoslavenske poljoprivredne proizvodnje, Hrvatska i druge nesrpske zemlje pridonijele su 83%, a srpska i crnogorska područja samo mršavih 17%.

Razmjer
- u broju stoke bio je 79% prema 21%,
- u šumskom bogatstvu 90% prema 10%,
- u rudnom bogatstvu 60% prema 40%,
- u prometu i trgovini 82% prema 18%,
- u industriji 80% prema 20%,
- u novčanom poslovanju 72% prema 28%.

Željeznička postrojenja i oprema željeznica, uglavnom u vlasništvu hrvatskih i drugih nesrpskih pokrajina, pod konac rata bila su vrijedna 14 milijardi dinara,
dok je vrijednost srpskih željeznica bila procijenjena na približno 3 milijarde dinara.

Hrvatska je imala 4.048 javnih zgrada od vrijednosti u usporedbi sa 1.561 takvih zgrada u Srbiji i Crnoj Gori.

Zahvaljujući naprednim promjenama u poljodjelstvu Hrvati su imali četiri puta više obradive zemlje nego što su to imali Srbi. Medutim, mnogo plodne zemlje u Hrvatskoj, osobito u Slavoniji, bilo je u posjedu potomaka srpskih došljaka iz 18. stoljeća.

Hrvatska je imala 20.087 kilometara državnih cesta prema 11.206 kilometara, koje je imala Srbija. Crnogorske ceste, osim onih koje je prije rata izgradila Austrija, nisu vrijedne ni spomena.

Hrvatska se mogla pohvaliti sa 8.871 kilometrom državnih željeznica i 876 kilometara željeznica u privatnom vlasništvu kojima se koristila država.
Srbija je imala 692 kilometara željeznica u cijelosti, dok u Crnoj Gori nije bilo željezničkih komunikacija.

Dohodak od državnih šuma u Hrvatskoj bio je sedam i pol puta veći od onih državnih šuma koje je posjedovala Srbija.

Od vremena njezina nacionalnog uskrsnuća u 19. stoljeću, Srbija, kao siromašna zemljoradnička nacija, uvijek je bila novčano zadužena u stranih država. Iz navedenih podataka lako je uočljivo zašto su Srbi, iako su u početku bili protiv jugoslavenske
ideje, pohlepno proširili svoj utjecaj nad hrvatskim zemljama, i zašto su zasjeli na "jugoslavenskoga konja" da to mogu i ostvariti. Nije lako razumjeti zašto su neki Hrvati bili tako naivni pa su prihvatili jugoslavensku tezu kao gotov čin, iako je bilo očito da će hrvatsko­srpska zajednica biti potpuno od koristi samo Srbima.

.......

Djelatnu ulogu odigrale su najvećma hrvatske zemlje. Osobito treba uzeti u obzir novčane pošiljke iseljenika.
Od 1919. do 1938. godine iznos tih pošiljaka popeo se do visine od 12 milijardi dinara, što je više nego nadomjestilo gubitak od tri milijarde dinara prouzrokovan vanjskom trgovinom.

Prema mišljenju stručnjaka, najmanje 60% od tih 12 milijardi dinara poslali su hrvatski iseljenici. Premda je gospodarski slom 1930-­ih godina umnogome smanjio iznose koje su iseljenici slali kući, Bićanić ističe da su nakon što se gospodarsko stanje u Americi popravilo, tijekom kasnijih godina toga desetljeća, iseljenici poslali u svoj zavičaj milijun i pol dinara. Četiri petine od te svote predstavljalo je doprinose hrvatskih iseljenika.
Slično tome, od 350 do 500 milijuna dinara koje je jugoslavenska država dobivala godišnje od turizma, 182 milijuna dinara su turisti potrošili u obalnim hrvatskim područjima. U Srbiji i CrnojGori bilo je vrlo malo turističkih privlačnosti, a stanje u tim zemljama bilo je vrlo primitivno u usporedbi s onim u hrvatskim krajevima, tako da su turisti, koji su znali što im je činiti, nastojali izbjeći srpske krajeve, osim donekle Beograd.

Što se tiče državnoga duga, Srbija je u zajednicu skovanu 1918. godine donijela gubitke koji su 14 puta bili veći od onih koje su imale hrvatske zemlje. Rudolf Bićanić o tome piše:
"Svaki stanovnik Srbije bio je opterećen s 4.700 dinara starog stranog duga kada je postao gradaninom Jugoslavije; svaki stanovnilc hrvatskih i drugih nesrpskih zemalja sobom je u novu državu donio samo 185 dinara duga izračunatog na per capita osnovi. To je bila jedna četvrtina dugovnog opterećenja nove političke tvorevine nametnute od strane Srba."
Kasnije je to dugovanje bilo otplačeno iz državne riznice. "Može se navesti, da je od dohotka nove države bilo 15 puta više izdano za otplatu duga učinjenog od predratne Srbije nego za dugovanja naslijectena od Austro­Ugarske monarhije", piše Bićanič.

U visokom novčanom poslovanju beogradska vlada se, takoder, služila i prevarama samo da može unapredivati srpske financijske probitke.

Kada je uveden novi jugoslavenski dinar, Beograd je samovoljno smanjio vrijednost hrvatske krune za 20%. Tada je postavio takvu stopu razmjera da su Hrvati dobivali tek jedan dinar za svake četiri krune koje su imali u staroj austrougarskoj valuti.

Bićanić i drugi ekonomisti pružaju analizu poreznih uredaba koje je uvela srpska vlast. Ukupna svota ubrana od poreza između 1919. i 1928. godine za cjelokupnu država Srba, Hrvata i Slovenaca iznosila je 10 milijardi i 100 milijuna dinara (ovdje su uzeti u obzir samo izravni porezi). Od te svote Srbija, Makedonija i Crna Gora uplatile su svega milijardu i 820 milijuna dinara, dok su ostatak uplatila hrvatska i slovenska područja. Hrvatska i slovenska područja uplatila su više od pet milijardi dinara izravnih poreza nego što bi to bila trebala učiniti da se porez obračunavao po stopama koje su vrijedile u Srbiji i Crnoj Gori.

Službene brojke Ministarstva izgradnje pokazuju da je izmedu 1925. i 1934. godine iz državnog dohotka u izgradnju bilo uloženo 2 milijarde i 700 milijuna dinara. Od te svote Hrvatskoj i Sloveniji dodijeljeno je 250 milijuna, a milijardu i 700 milijuna dinara, ili
više od 60%, Srbiji i Crnoj Gori.

Prekomjerna financijska diskriminacija iskazana je i u činjenici da je beogradska vlada za izgradnju luke na rijeci Savi kod Beograda utrošila 110 milijuna dinara, dok je za 69 većih luka na Jadranu, kao i za stotine manjih ­ koje su,najvećima, bile na hrvatskom području ­ bilo utrošeno svega 59 milijuna dinara! Tada su hrvatske jadranske luke počele znatno nazadovati u odnosu na druge europske luke.Beograd je između dva svjetska rata na izgradnju željeznica kroz srpska područja izdvojio čak 84,5% svih sredstava namijenjenih za tu svrhu.


Bankarstvo predstavlja, takoder, posebno poglavlje u povijesti srpskoga gospodovanja nad hrvatskim zemljama. Nakon rata bila je uspostavljena Narodna banka s izričitom svrhom da služi srpskim državnim probicima.
Od 60 tisuća dionica stavljenih na tržište 35 tisuća bilo je kupljeno u svrhe koje će služiti srpskim interesima. Devet beogradskih Srba posjedovalo je više od 25 tisuća tih dionica. U razdoblju od 1932. do 1937. godine milijarda dinara bila je bespovratno dodijeljena srpskim tvrtkama i pojedincima, a tek četvrtina te svote hrvatskim.

Slično stanje stvari prevladavalo je i u poslovanju Hipotekarne banke. Prema Bićaniću, koji svoj sud izriče na osnovi sudjelovanja hrvatskoga kapitala u poduzetništvu i na osnovi broja kredita dodijeljenih hrvatskim tvrtkama, ta financijska ustanova dala je Hrvatima 412 milijuna dinara manje kredita nego što su trebali primiti.

Od devet direktora te banke sedam su bili Srbi: svi članovi Upravnog odbora bili su Srbi; 90% namještenika te banke bilo je srpske etničke pripadnosti. Slično je stanje bilo i u većini drugih banaka u državi. S obzirom na to da su Hrvati od Austro­Ugarske monarhije naslijedili mnogo jači gospodarski i financijsko­upravni sustav nego što su to imali Srbi, kako je rnoguće da je došlo do takve financijske manipulacije?
Odgovor leži u činjenici da su vojska, policija, redarstvo te državna uprava uglavnom bile u srpskim rukama. Premda su Hrvati
predstavljali oko trećine državnoga pučanstva, samo je oko tisuću od 10 tisuća časnika u vojsci bilo hrvatske etničke pripadnosti.

Od 165 generala jugoslavenske vojske 1939. godine, svega dva
djelatna generala bili su Hrvati i jedan Slovenac, ostalio su bili Srbi i Crnogorci.

Državna obrambena proizvodnja bila je smještena isključivo u Srbiji. U tu je proizvodnju bilo uloženo više od 4 milijarde dinara, dok u Hrvatskoj nije podignuta niti jedna vojna zgrada od neke vrijednosti.

Samo 120 do 150 milijuna dinara bilo je uloženo u vojne ispostave u Hrvatskoj. Na hrvatskom su tlu 90% policije, redarstva, carina i pogranične straže činili Srbi. Što se tiče činovništva i uprave poslijeratnog Ministarstva rata, u njemu je bilo samo 4% Hrvata, a i ti su bili pomno izabrani izmedu elemenata koji su prije rata u hrvatskom političkom životu pripadali srpsko­hrvatskoj koaliciji.

Godine 1938. državna je uprava imala 350 tisuća zaposlenih, od čega je vrlo malo bilo Hrvata, i to unatoč činjenici što su imali znatno bolju naobrazbu od Srba. Iste je godine 1.058 Srba i samo 152 Hrvata bilo primljeno u državnu službu.

Poslijeratna jugoslavenska država bila je prividno parlamentarna demokracija, barem do 1929. godine kada je kralj Aleksandar uspostavio potpunu diktaturu. No, u toj državi nikada nije bilo slobodnih izbora. Njima se oprezno manipuliralo, tako da su
mandati u prekomjerno velikom broju davani Srbima, koji su upravljali vladom kako im se svidjelo, i to uz pomoć vojske, policije i redarstva. Nijedna vlada nije pala zbog neuspjeha na izborima, niti je ijedna pala zbog parlamentarnog nepovjerenja. Srpska politička i vojna klika bila je jedina snaga u jugoslavenskom političkom životu koja je mogla oboriti vladu.

Da bi se skupštini osigurala srpska većina, Srbi su primjenjivali izbornu geometriju. Glavna hrvatska politička stranka nakon rata bila je Seljačka stranka, koju su osnovali Stjepan i Antun Radić. Jedan zastupnik te stranke, prema izbornom zakonu, morao je dobiti 11.300 glasova da ude u Skupštinu, dok je zastupnik jedne od nekoliko srpskih političkih stranaka morao dobiti samo 8 tisuća glasova.
Tako su Srbi, koji su činili 23% cjelokupnog pučanstva države, uvijek imali najmanje 37% skupštinskih mandata. 1934. godine Hrvatska seljačka stranka, na čijem je čelu tada bio dr. Vladko Maček, postigla je 1.076.375 glasova na skupštinskim izborima, ali dobila je samo 67 zastupnika, dok je vladina lista dobila čak 303 zastupnika na temelju osiguranih 1.746.952 glasa.

Hrvatski su ekonomisti ocijenili da su u razdoblju od 25 godina stanovnici nekadašnje trojedine kraljevine Hrvatske­Slavonije­Dalmacije morali doprinijeti više od 30 milijardi dinara poreza središnjoj vladi u Beogradu.
Drugim riječima, Hrvati su bili obvezni platiti otprilike dva i pol puta više svojim srpskim nadgospodarima nego što su morali platiti kada su bili pod Austro­Ugarskom. Štoviše, u godinama nakon 1918. hrvatske upravne agencije imale su na raspolaganju jednu polovinu iznosa od onoga prije 1914. a koji su mogle namijeniti domaćim potrebama.

Jedan član francuskog parlamenta dostavio je zapanjujuće statistike o hrvatsko­ srpskim odnosima nakon rata. Prema tim pojedinačnim nalazima, od 1.500 studenata, upisanih u vojnu akademiju, koja je pripremala časnike za vojsku, 1.300 ili 85% bili su Srbi. Upisano je bilo samo 140 Hrvata i 50 Slovenaca. Od činovnika Kraljevske palače, 30 od 31 bilo je srpske narodnosti. Ured za odlikovanja, naravno, bio je popunjen samo Srbima; svih 13 članova Ministarskog vijeća bili su srpskog podrijetla.

U Ministarstvu unutarnjih poslova 113 od 127 službenika bili su Srbi, a isto tako 120 od 180 zaposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova; 150 od 156 u Ministarstvu javnog odgoja; 115 od 137 u Ministarstvu pravde 115 od 116 aktivnih generala u vojsci.

U odnosu na vjeru slika je istovjetna. U poslijeratnoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca 38% stanovništva bili su katolici, a 42% pravoslavci. Tipičan proračun za vjeroispovijest bio je onaj za godinu 1922. Odredio je 17 milijuna dinara za pravoslavnu vjeru, a tek 6 milijuna dinara za katoličku vjeru. Pravoslavnim biskupima dodijeljeno je do 40 tisuća dinara, dok su katolički biskupi morali biti zadovoljni s 15 do 20 tisuća dinara. Protestantske župe u Beogradu, koje su se ponosile sa svojih 900 vjernika, od vlade su dobile 115 tisuća dinara, dok su katoličke župe u tom gradu, koje su služile vjerskim potrebama desetak tisuća osoba, od države dobile tek 66 tisuća dinara. Diskriminacija u korist pravoslavne crkve bila je upravo smiješna. Tako članak 21,zakona u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu odreduje da ta ustanova treba dobiti naknadu za štetu pretrpljenu pod turskim jarmom te za usluge Crkve učinjene na korist srpskom nacionalnom pokretu. Zatražena
naknada koju je Crkva tražila za "štetu" i"usluge" bila je prikazana kao da se proteže na više od stotinu godina u prošlost srpskog naroda.

Ustav pravoslavne crkve odreduje da Patrijarh treba primiti 35 tisuća dinara iznad svote odredene proračunom, po kojemu mu je tada ukupan dohodak iznosio 420 tisuća dinara godišnje. Takoder je na korištenje, na teret državnog proračuna, dobio automobil. Na državni trošak bio je podignut i kraljevski ureden dvorac za Patrijarha, premda je on već imao uredenu zgradu u Srijemskim Karlovcima. Povrh svega toga samo je 1921. godine država dodijelila više od 20 milijuna kruna za srpske vjerske škole, dok je katoličkim školama pripalo jedva 4 milijuna kruna.

Hrvati nisu s lakoćom primali svu tu diskriminirajuću statistiku. U znak prosvjeda započeli su primjenjivati sva zakonom dopuštena sredstva, kao što je bilo slanje molbi s tisućama potpisa Ligi naroda i podnošenje memoranduma vladama pobjedničkih velikih sila. Hrvatski zastupnici su ria neko vrijeme odustali od sudjelovanja u zasjedanju Skupštine. Hrvatski zahtjevi, koji su u stranom tisku dobili izvjesnu mjeru publiciteta, svratili su barem neku pozornost, no jedini ishod takve zakonite probitačnosti bio je taj da su srpske vlasti primijenile grubu silu u gušenju hrvatske oporbe."

***********************************
Dr. David M. Baxter Rogers, Arkansas
22 Giuseppe Masucci, Misija u Hrvatskoj, Valencija, 1967., str. 234­235.

https://komunistickizlocini.net/2016/12/30/u-jugoslovenskom-logoru-knicaninu-rudolfsgnad-oko-13-000-zena-djece-i-staraca-ubijeno-ili-umrlo-od-kojih-su-do-sada-7-767-slucajeva-ubojstava-dokumentirani/

U JUGOSLOVENSKOM LOGORU KNIĆANINU (RUDOLFSGNAD) OKO 13.000 ŽENA DJECE I STARACA UBIJENO ILI UMRLO
(Od kojih su do sada 7.767 slučajeva ubojstava dokumentirani)

 
Koncentracijski logor Knićanin (Rudolfsgnad)  ili  Sabirni logor Knićanin bio je jugokomunistički koncentracijski logor bolje rečeno logor smrti nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osnovala ga je Jugoslavenska vlast u Knićaninu u listopadu 1945.


Mjesto Knićanin, današnje selo Knićanin a nekadašnje selo Rudolfsgnad, kako se zvalo do pred kraj rata, je bilo čisto njemačko selo. Ono je nakon Drugog svjetskog rata pretvoreno u logor, središnji logor za taj dio Banata. Kroz njega je prošao ogroman broj civila, dakle žena, djece i staraca.

Koncentracijski logor je bio korišten za starosjedilačke njemačke žene, djecu i starijie osobe iz Vojvodine (većinom iz srednjeg i južnog Banata). Prosječan broj ljudi unutar logora bio je 17.200, a najveći broj je 20.500.



Procjenjuje se da oko 13.000 ljudi ubijeno ili umrlo u logoru, od kojih   su 7.767 slučajeva ubojstava dokumentirani. Žrtve ovog logora smrti su zakopane u dva masovna grobišta. Jedno se nalazi u jednom dijelu civilnog groblja, a drugo se nalazi na mjestu izvan sela, blizu Tise, koja se zove Telečka. Preživeli logoraši dolaze, posjećuju spomen obilježje koje je izgrađeno 1998. godine., pale svijeće, stavljaju vijence. Jednom godišnje se održava komemoracija koja je takva da u njoj učestvuju katolički, evangelistički i pravoslavni svećenici.

Na ovo, svojevrsno hodočašće, svake godine dolazi i jedan od preživelih, Franc Jege:

“Ja sam onda imao 14 godina. U zimu ’45 – ‘46 je umrla mama, tri sestre i dva brata. Kako se sjećam, kad sam došao sebi nisam mogao da idem, kao dijete sam na stražnjici klizao, a onda sam se okrenuo pa sam onak na koljenima i rukama. I dan danas mi se vide ožiljci.”


Nakon raspuštanja logora Nijemcima starosjediocima je oteta imovina a naseljene su partizanske srpske obitelji sve u cilju posrbljavanja Vojvodine.
Logor je raspušten u ožujku 1948. godine., nakon (ukupno 29 mjeseci ili 880 dana).

Za ove zločine protiv čovječnosti naravno nitko nikad nije odgovarao!

Nekako mi se neslaze ovaj nalaz (ako je autentican) sa komunistickim ucenjima kako se srpskoj manjini zivjelo tesko pod NDH ....


Svaka slucajnost sa danasnjim "patnjama" je nevjerovatno podudarna ...

Dakle, ili mi danas imamo tu i takvu NDH ili su u NDH cetnici imali pravo zalbe sto onda odudara od kuknjave i jadikovanja od nekoliko miliona ubijenih golobradih, golorukih, civila ... itd. slobodno nastavi mitsku epopeju ...
Sad, kad procitam povjesne fakte kako su na ulicama gradova Cehoslovacke padali mrtvi ako se nebi zaustavili na Njemacko "HALT".

Inace jugoslovenska milicija i zandari stare jugoslavije nisu pisali ovakve cedulje ali uzimali puske i "rjesavali" problem na zadovoljstvo pravoslavne strane

Hrvatska

Kako je otkriveno da su terorističke napade u Australiji izvodili Udbini agenti, a ne Hrvati?

Piše: Petar Horvatić -4. veljače 2017. u 18:3510


Foto: Thinkstock
Izvješće američke CIA-e iz 1980. godine pokazuje da su njihovi agenti pratili aktivnosti hrvatske emigracije, a za njega su se zainteresirali i australski mediji.

CIA je pratila ‘ekstremističke’ hrvatske grupe koje su djelovale u Australiji tijekom tog razdoblja. CIA je poseban naglasak stavila na bombaške napade na jugoslavenske konzulate za koje su optuženi Hrvati. Titovi agenti su, sad se vjeruje, odgovorni za neke od tih napada, izvevši ih kako bi diskreditirali hrvatsku zajednicu u Australiji, piše The Australian.

Isti časopis navodi slučaj ‘hrvatske šestorke’ koja je 1981. osuđena zbog navodnog planiranja bombaških napada, nakon čega su se pojavile snažne sumnje da je riječ o podmetanju jugoslavenskih komunističkih agenata.

Radi se o šestero hrvatskih iseljenika koji su uhićeni u Novom Južnom Walesu u veljači 1979. godine, prije nego što su proveli svoj navodni plan o postavljanju eksplozivnih naprava u kazalištu Elisabeth za vrijeme priredbe s oko 1600 ljudi, zatim u nekoliko poslovnih ureda, te diverziju na sidneyjskom vodovodu. Šestorka koju su sačinjavali Maks Bebić, Vic Brajković, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic, Ilija Kokotović i Mile Nakić osuđeni su svaki na po 15 godina zatvora, od čega su odležali 10 godina.

Slučaj je naravno u samoj Jugoslaviji dobio široki publicitet, jer je australska policija otkrila opasne teroriste, a time je bila nanesena velika stigma cjelokupnoj hrvatskoj zajednici u Australiji. Predodžba o hrvatskom iseljeništvu u Australiji kao “ustaškom” time se samo pojačala, posebice jer je i tzv. Bugojanska grupa početkom ’70-godina ubačena u Jugoslaviju stigla iz Australije.

Iako je otad prošlo više od 30 godina, prava istina o „ustaškoj“ emigraciji počela se odmotavati kad je 2010. godine objavljeno izvješće australske vlade u borbi protiv terorizma. U tom opsežnom izvješću o djelovanju obavještajne službe ASIO i australske policije „veliki uspjeh“ u razotkrivanju „ustaških“ terorista jednostavno nije ni spomenut. To je nagnalo pojedine australske novinare da se pozabave slučajem „hrvatske šestorke“, pa prava, šokantna istina izlazi na vidjelo. O tome je ugledni Sydney Morning Herald 2012. objavio opširnu analizu iz pera novinara Hamisha McDonalda.

Kako otkriva novinar McDonald, cijeli slučaj ustvari je predstavljao operaciju jugoslavenske Udbe u suradnji s australskom policijom i obavještajnim službama. Zavjeru je australskoj policiji otkrio jedan od zavjerenika, Vico Virkez koji je 8. veljače 1979. došao u policijsku postaju u sidneyjskom predgrađu Lithgov i otkrio teroristički plan. Iste večeri sva šestorica navodnih terorista bili su uhićeni, a potom i osuđeni, dok je kao krunski svjedok Virkez dobio dvije godine zatvora. Vjerodostojnost Virkeza bila je upitna od samog početka, jer pored toga što je bio psihički bolesnik, održavao je veze s jugoslavenskim generalnim konzulatom u Sydneyju. Te su činjenice zbog sigurnosnih razloga bile uskraćene obrani u sudskom procesu protiv preostale šestorice.

Udbinu namještaljku u ovom „terorističkom aktu“ prvi je međutim još 1991. godine otkrio novinar vrlo gledane televizijske emisije Four corners na nacionalnom televizijskom kanalu ABC, Chris Masters. On je otkrio Virkeza u raspadajućoj Jugoslaviji, gdje se vratio odmah nakon odslužene skraćene kazne. Virkez mu je priznao da je Srbin, imenom Vitomir Misimović i da ga je Udba ubacila među australske Hrvate kao agenta provokatora. U sudu se pak držao izjave koju mu je napisala sidneyjska policija, na temelju koje su šestorica bila osuđena za terorističku zavjeru. Uza sve to i uz činjenicu da je otkriveno da je sidneyjska policija bila korumpirana, tadašnji državni tužitalj John Hannaford 1994. godine odbio je zahtjev za reviziju procesa.

U međuvremenu, pojavile su se nove informacije i dokazi da je cijeli slučaj bio Udbino djelo uz suradnju australske obavještajne službe i policije Novog Južnog Walesa. Najvažnije informacije dolaze od Johna Schindlera koji je u doba otkrivanja zavjere bio tehnički direktor balkanske operacije pri tajnoj američkoj obavještajnoj službi NSA, odnosno Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji koja je prisluškivala i dešifrirala komunikacije jugoslavenskih službenih predstavništava u inozemstvu, uključujući i Australiju.

O „hrvatskoj šestorki“ kaže da je to bila klasična Udbina operacija i da uopće nema sumnje da je svima njima bilo podmetnuto. Čak mu je jedan bivši Udbin dužnosnik koji je bio upućen u operaciju priznao da je to bio veliki uspjeh Udbe, jer su tom namještaljkom uspjeli diskreditirati cjelokupnu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Što je još važnije, jer to cijelom slučaju daje novu dimenziju. Schindler otkriva da je u Udbinoj namještaljki hrvatskoj šestorki sudjelovala australska obavještajna agencija ASIO (Australian Security Intelligence Organization) koja je prisluškivala telefonski razgovor Misimovića s jugoslavenskim generalnim konzulatom nekoliko sati prije nego što je kontaktirao policiju.

„Sasvim sam siguran da je svaki australski obavještajac koji je u ASIO-u pratio hrvatsku emigraciju bio svjestan da je Udba duboko penetrirala u njihove organizacije, uključujući i Hrvatsko revolucionarno bratstvo. To je bila standardna Udbina tehnika“.

Australski novinar Hamish McDonald u izdanju Sydney Morning Heralda objavio je knjigu o ovom slučaju pod naslovom „Framed“ (u slobodnom prijevodu „Namještaljka“) u kojoj iznosi i druge pojedinosti o australskoj upletenosti u Udbinoj provokatorskom djelovanju unutar hrvatske zajednice u Australiji, zbog čega je spomenuta šestorka bila nepravdeno osuđena.

Izvor: narod.hr/politika.com
http://narod.hr/hrvatska/otkriveno-da-teroristicke-napade-australiji-izvodili-udbini-agenti-a-ne-hrvati

http://www.sloboda.hr/otkriveni-novi-dokazi-koji-potvrduju-da-je-popis-zrtava-jasenovca-masovna-prevara-lazi-o-jasenovcu-ruse-sami-partizani/


Objava: 23.02.2017 | 08:38

Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom.

Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige.

>>> NEVJEROJATNI PRIMJERI JASENOVAČKE PREVARE: Dva puta se nalazi na popisu ubijenih od ustaša, a nakon rata bio major JNA

Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj.  U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa.


Alojz Kolar rođen ocu Stjepanu u Zaboku 1913. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Novska kao član komunističke partije 1945. godine.

Ivan Komorčec rođen ocu Stjepanu u Mihovljanu 1911. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je poginuo 1945. godine kao borac.

Josip Maleković rođen ocu Nikoli u Zaprešiću 1914. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine kao vodnik iz Zagorskog partizanskog odreda.

Juraj Porodec rođen ocu Nikoli u Kupljenovu 1908. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine.


Pavao Prahin rođen ocu Juri u Prigorju (JUSP navodi susjedni Brdovec) 1917. godine nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je navodno stradao u zapaljenom vagonu kod Zagreba pri kraju rata kao logoraš. Većina navedenih ima istu poveznicu, a to je da su bili komunisti stradali 1945. kao vojnici ili agenti u civilu.


>>> OTKRIVENA NOVA PREVARA: Čak 947 imena s jasenovačkog popisa nalaze se i na popisu navodnih žrtava Jadovnog i Paga

U spomenutim neslaganjima podudarali su se ime, prezime, ime oca, mjesto i godina rođenja. Mrežni jasenovački popis često sadrži netočne podatke o godinama rođenja što je vidljivo iz drugih dokumenata, iz enciklopedijskih članaka za poznate osobe, iz neočekivanih statističkih svojstava godina rođenja navedenih na samom popisu itd. Zato ima smisla navesti i neslaganja knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa o sudbini osoba gdje se podudaraju svi podaci uz manje odstupanje godine rođenja.

Valent Božić rođen majci Terezi u Kosovečkom kod Konjščine (JUSP navodi Donju Konjščinu) 1923. godine (JUSP navodi 1918. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je poginuo u Zagrebu kao „ilegalac skojevac“.

Janko Gril rođen ocu Ivanu 1904. godine (JUSP navodi 1906. godinu) u Kraljevu Vrhu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu (znakovito JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je stradao 1944. godine u zatvoru u Zagrebu kao suradnik tzv. narodnooslobodilačkog pokreta.

Danijel Hajdaš rođen također ocu Danijelu u Bedekovčini 1920. godine (JUSP navodi 1921.godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u prosincu 1943. kao član Vojnog komiteta u Zagrebu. Opet se dakle radi o komunistima ili ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s nekom vrstom ilegalnog komunističkog protudržavnog djelovanja.


>>> NEVJEROJATNO OTKRIĆE: Žrtve Auschwitza korištene za jasenovački popis!

Za pet ovdje navedenih osoba kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu navedene su Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980-1985) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba, za jednu žrtvu je kao izvor podataka naveden savezni popis iz 1964. godine, za jednu spomenuti rukopis iz 1980. godine, a za još jednu su kao izvori podataka navedeni i savezni popis iz 1964. godine i rukopis iz 1980. godine. Kao i u još nekoliko prethodnih članaka i u ovom slučaju se pokazalo da je projekt Dotršćina, zadnji veliki projekt očuvanja i nadogradnje Jasenovačkog mita prije kolapsa komunističkog režima, pun pogrešnih podataka. Ukratko: mrežni jasenovački popis je masovna prevara tolikih razmjera da su čak i partizanske knjige u stanju dodatno ga rušiti i nanositi mu nove pukotine. Budući da je većina komunizma zasnovana na lažima, tako i ovdje spomenuta neslaganja komunističkih knjiga i popisa nisu jedini primjer zaplitanja u vlastite laži.

O jednom mnogo većem i ozbiljnijem primjeru koji također dodatno nagriza jasenovački mit je nedavno u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović pri čemu je samo zagrebao površinu jednog daleko većeg međusobnog protivljenja komunističkih podataka koje opet dodatno pokazuje da su mnogi podaci na mrežnom jasenovačkom popisu netočni. No više o tome drugom prilikom.

>>> NOVI DOKAZI PROTIV KRIVOTVORENOG JASENOVAČKOG POPISA: Manipulacije s poznatima i slavnima

Autori: Nikola Banić, M. Koić / Hrvatski tjednik

Jasenovac stratište Hrvata ....

Tko laže: general JNA Jefto Šašić ili mali partizan Slavko Goldstein

Za vrijeme NDH u logorima je umrlo 403 osobe

Tko laže: general JNA Jefto Šašić, *17.08.1917., sekretar SKJ-a nosilac je Partizanske spomenice 1941. i narodni heroj ili Slavko Goldstein, član borbenih partizanskih jedinica * 22.08.1928.?



U radnom i sabirnom logoru Jasenovac, uključujući i logor u Staroj Gradiški, umrle su tijekom četiriju ratnih godina (1941.-1945.) sveukupno 403 osobe (u Jasenovcu 262, a u Staroj Gradiški 141 osoba).

To je podatak koji je tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti odkrio Brozov general Jefto Šašić, ali tek nakon Brozove smrti, 1986. godine, i to 20 godina nakon njegove spoznaje. Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili "aveti" velikosrbske politike, što bi ugrozilo Brozovu političku moć. No, nakon Brozove smrti, a na početku političkoga uspona Slobodana Miloševića, general Šašić izlazi u javnost s tim podatkom, ali ne radi istine, već kako bi njime dokazao kako su se i Broz i Savezni zavod za statistiku urotili u Jugoslaviji protiv Srba. Taj podatak hrvatskoj javnosti donosi mr. Mladen Ivezić u svojoj najnovijoj knjizi, "Titov Jasenovac"

Knjiga "Titov Jasenovac">> https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/titov-jasenovac.pdf

Mr. Mladen Ivezić, autor knjige "Titov Jasenovac"

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24962
https://hrvatskoobrambenostivo.com/2015/10/15/za-vrijeme-ndh-u-logorima-je-umrlo-403-osobe/
https://hrvatskoobrambenostivo.com/mala-knjiznica/
https://hr.wikipedia.org/wiki/Mladen_Ivezi%C4%87

_______________

Više o Slavku Goldsteinu

-   Hrvatska: židovska populacija u strahu
-   Veleposlanstvo Berlin: Čekamo odobrenje (iz Hrvatske) da smijemo reagirati
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg9652;topicseen#msg9652

bas sam nešto slično našao ...

22. veljače 1944. bombardiran Zagreb – žrtve savezničkih bombardiranja pripisane jasenovačkom popisu!

Piše: Petar Horvatić -22. veljače 2017. u 07:004



Dana 22. veljače 1944. godine dogodilo se prvo veće savezničko bombardiranje Zagreba u Drugom svjetskom ratu. U tom napadu stradalo područje oko Tkalčićeve i Opatovine, Botanički vrt, zgrada Zdravstvenog osiguranja, škola u Križanićevoj ulici.

Savezničke bombe izravno su pogodile i dominikanski samostan na Koloniji (u Kontaktovoj ulici) te tvornicu ulja u Držićevoj ulici pri čemu je smrtno stradalo osam studenata Bogoslovije.

Zbog ovih nevinih žrtava nadbiskup Alojzije Stepinac poslao je protesno pismo britanskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici.

Bombardiranja hrvatskih gradova – šutnja o zločinima Saveznika

U čak 640 savezničkih zračnih napada na hrvatske gradove i mjesta na kopnu i otocima poginulo je 5246 osoba, a ranjeno je 3514. Poginulo je 768 vojnika, te oko 4500 civila.
O ovim događanjima napisana je vrlo stručna i dokumentirana knjiga – Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu – autorice i povjesničarke Marice Karakaš Obradov. To je pobudilo i veliko zanimanje javnosti i mnogima otvorilo oči što se zbivalo tijekom Drugog svjetskog rata na našim prostorima.
U knjizi se navodi kako je Split s okolicom napadnut 71 put, zatim slijede Slavonski i Bosanski Brod s okolicom i Zagreb koji su pretrpjeli po 61 napad, Zadar s okolicom 54 napada, Rijeka s okolicom 44, Šibenik s okolicom 37 te ostala mjesta s manje od 30 napada.

Primjera radi, Zadar je bio tako sravnjen sa zemljom u nekih pedesetak napada da se njegovo razaranje nerijetko uspoređivalo s razaranjem Dresdena. Zadar je bio isto izložen tepihu bombi kao i Dresden i bombardiranjima je uništeno čak 80 posto stambenih zgrada, a ostatak je bio teško oštećen.

Ubijeni u na misnom slavlju u Kaštelu pripisani žrtvama Jasenovca!


Nedaleko Splita 5.prosinca 1943. u Kaštel Sućurcu prigodom bombardiranja poginulo je 97 ljudi, a velika većina smrtno je stradala, čak njih 65, u crkvi za vrijeme misnoga slavlja. Te žrtve su komunisiti nakon 1945. pripisali “fašističkom teroru”, a kasnije su u Jasenovac Research Institute pripisane logoru Jasenovac!

Spmenik žrtvama postavljen je u Kaštelu za vrijeme komunizma, na mjestu bivše crkve.
Što je pisalo na spomeniku? Uz nabrojana imena poginulih stajalo je da su pogubljeni kao “žrtva fašističkog terora”.

No, postoji i još toga.

„Poginuli u savezničkom bombardiranju Kaštel Sućurca na popisu su žrtava Jasenovca“, ustvrdio je Dragan Delić, voditelj muzejske zbirke Podvorje u Kaštel Sućurcu. U pismu upućenom redakciji Slobodne Dalmacije od 11. svibnja 2005. naveo je kako je i svoju baku Dragu Delić našao na popisu žrtava na web stranici www.jasenovac.org koja pripada newyorškom Jasenovac Research Institutu.
„Otkrio sam da se i naša baka ni kriva ni dužna našla među žrtvama Jasenovca iako je život izgubila 1943. tijekom savezničkog bombardiranja Kaštel Sućurca „, kazao je Dragan Delić, upozorivši da je sličnu stvar već prije njega otkrio kapetan duge plovidbe Josip Kljaković-Šantić s adresom u Tugarima.

Josip Kljaković-Šantić tvrdi kako popisu žrtava Jasenovca američki institut pribraja čak i umrle u zbjegu u El Shattu, ali i mnoge poginule partizane koji su “živote izgubili na Sutjesci ili Neretvi”, a ne u jasenovačkom logoru.
„Na web stranici poimenice je nabrojeno oko 650.000 žrtava Jasenovca, a ja sam među tim imenima pronašao oko šest stotina ljudi koji su život izgubili na drugim mjestima. Sve je počelo kad sam od jednog čovjeka usput čuo na Jasenovac Research Institute žrtve četničkog pokolja 1. listopada 1942. godine nabraja među poginulima u Jasenovcu. Usporedio sam imena sa spomenika u Gatima i 75 od njih 77 našao sam na web stranici www.jasenovac.org“, kazuje Josip Kljaković-Šantić, pokazujući silnu dokumentaciju koju je prikupio.

Tvrdi nadalje da je usporedbom originalnih knjiga u Državnom arhivu na splitskim Gripama te web stranice Jasenovac Research Instituta pronašao 266 umrlih u El Shattu koji se vode kao poginuli u Jasenovcu.

„Imate primjer i s 29 partizana iz Žrnovnice, pa 63 Čikeša iz Žeževice, onda sam slučajeve otkrio i s imenima poginulih iz Vinišća, Kaštela…“, govori ovaj Splićanin.

//

//

//

//

//

pricaju nam da je jasenovac bio los ....

NAJMRAČNIJA TAJNA BIVŠE DRŽAVE:
LIJEČNICI SU NA GOLOM OTOKU VRŠILI EKSPERIMENTE NAD ZATVORENICIMA

Najmračnija tajna bivše Jugoslavije skrivala se na Golom otoku, a javnosti ju je nakon svih ovih godina otkrio pisac i akademik Dragoslav Mihailović. Kako je otkrio u intervjuu za Nedeljnik na tom su otoku, koji je godinama služio kao zloglasni zatvor za političke neistomišljenike, znanstvenici i liječnici pristali sudjelovati u mučenju zatvorenika.

Mihailović je otkrio kako je u jednom pismu koje je primio dobio odgovore za kojima je tragao 20 godina. Tvrdi da mu je nagovještaj strahota koje su se tamo odvijale dao dr Nikola Nikolić iz Zagreba koji mu je rekao “da nisu policajci sami izmislili sva ona čuda na Golome, već da tu nauka ima uprljane ruke”, a pismo mu je potvrdilo da se radi o nečem daleko zlokobnijem.

“Vrlo zanimljivo pismo o načinima mučenja uputio mi je profesor sveučilišta u Sidneyu Aleksandar Pavković 16. rujna 1998. godine. Njegov pokojni otac, psihijatar Ante Pavković je zbog sudjelovanja u partizanskom pokretu bio veoma dobro gledan u režimu.


Jednog trenutka 1948. ili 1949. godine dr Pavković je zajedno sa svojim profesorom Vladimirom Vujićem, koji je bio predsjednik Srpskog liječničkog društva, pozvan na sastanak u Centralnom komitetu Jugoslavije. Tamo su ih dočekali Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.

Podsjetimo ...

25. srpnja 1990. – Hrvatska nakon 45 godina ‘izgubila’ pridjev Socijalistička

Piše: rž - 25. srpnja 2015. u 08:100

Na današnji dan, 25. srpnja 1990., promijenjen je naziv Socijalistička Republika Hrvatska u Republika Hrvatska. Time je nakon 45 godina komunističke strahovlade i formalno-pravno izbrisana iz imena riječ koja je označavala taj ideološki isključiv sustav vladavine u obliku diktature jedne partije. Komunistička partija je sustavno zatirala ljudska prava, progonila i ubijala sve protivnike tog zloglasnog sustava.

Kratki pregled nazivlja Hrvatske kroz doba terora komunizma

Nakon revolucionarnog terora koji je Komunistička partija počela provoditi 1944. godine – na simbolički način se taj teror prepoznaje u pokolju na otoku Daksi pred Dubrovnikom – zavedena je u Hrvatskoj dugotrajna tzv. “diktatura proletarijata“ – totalitarni režim nalik onima u drugim komunističkim zemljama. Taj revolucionarni teror bio je jasno istican svojim znakovljem u svemu, a osobito u imenu naše domovine.

Komunisti su obećali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da će poslije rata imati svoje države u federativnoj Jugoslaviji. No, umjesto bilo kakvog oblika demokracije, nametnuta je diktatura uske partijske grupe s Josipom Brozom Titom na čelu.

Povijesni slijed imena naše domovine Hrvatske u doba komunizma:

Federalna Država Hrvatska – ime je proglašeno 8. i 9. svibnja 1944. Bio je to naziv koji je Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom komunista dao u Topuskom na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a. ZAVNOH je u to vrijeme držao vlast samo na manjem dijelu teritorija Hrvatske , još u okviru Nezavisne države Hrvatske.

Narodna Republika Hrvatska – novo ime proglasilo je Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske Zakonom o imenu Narodne Republike Hrvatske, 26. veljače 1946.

Socijalistička Republika Hrvatska – novo ime proglašeno Ustavom SFRJ od 7. travnja 1963.

Izvor: narod.hr
Photo: fah

Prateci probleme u Savudrijskoj vali i slovenske otvorene teritorijane ambicije ...
.... zanimljivo je kako nase granice znaju Britanci dok kod nasih politicara to je kako kada i s kim pricaju ....

http://projektvelebit.com/britanska-pomorska-karta-u-skladu-s-hrvatskim-zahtjevima/?utm_campaign=shareaholic&utm_medium=facebook&utm_source=socialnetwork

Autor Dinko Dedić - 1. srpnja 2017.827


Prema pomorskoj karti “Piranskog zaljeva”, britanskog Ureda za hidrografiju i identičnoj kati Kartografskog odjela Pravnog fakulteta u Splitu, kako objavljuje Slobodna Dalmacija, polovina Piranskog zaljeva potpada pod Hrvatsku.

HRVATSKA SE NIKADA NIJE SMJELA NAĆI U OVOJ SITUACIJI U KOJU JE DOVEDENA SERIJOM NEKOMPETENTNIH VLADA, KOJE SVOJIM JUGOSLAVENSKIM NASLJEĐEM, NIKADA NISU SHVATILE NEPRIKOSNOVENOST NACIONALNOG SUVERENITETA, SAMOSTALNOSTI I TERITORIJALNOG INTEGRITETA.
Karte Hidrografskog ureda Ujedinjenog Kraljevstva, a među njima i karta “Italija, Slovenija i Hrvatska; Tršćanski zaljev i pristupi” smatraju se najpreciznijima na svijetu.

Crta koja na toj karti pokazuje pomorsku granicu između dviju država, u skladu je s Konvencijom UN-a o pravu mora, čiji čl. 15. propisuje da u slučaju kada se obale dviju država suočavaju ili dodiruju, ako među njima nema drugačijeg sporazuma, onda se pomorska granica kreće sredinom morske površine koja je u pitanju.

Oni koji su pokušali pokloniti hrvatski teritorij Sloveniji, kao ustupak za deblokadu hrvatskog pristupa u Europsku zajednicu (Račan, Kosor), počinili su veleizdaju. Iako taj ustupak nikada nije ratificiran, on je otvorio slovenski teritorijalni apetit i doveo do situacije u kojoj Slovenija, unatoč jasne hrvatske odluke o istupu iz arbitraže, ne odustaje od svog nauma prisvojiti ¾ Savudrijske vale ili Piranskog zaljeva, što prijeti kvarenju dobrosusjedskih odnosa.

Iako je za očekivati da će zemlje EU stati uz odluke Arbitražnog suda, koincidencija da je supruga američkog predsjednika slovenskog porijekla, ide na ruku Hrvatskoj, jer bi Trumpovo pozicioniranje na slovensku stranu bilo viđeno kao konflikt interesa.

Hrvatska se nikada nije smjela naći u ovoj situaciji u koju je dovedena serijom nekompetentnih vlada, koje svojim jugoslavenskim nasljeđem, nikada nisu shvatile neupitnost nacionalnog suvereniteta, samostalnosti i teritorijalnog integriteta.

Foto: Slobodna Dalmacija

//

Nakon nekoliko dana ”igre živaca” slovenske i Hrvatske policije, Slovenija diže ulog i dovodi do zuba naoružanu ratnu topovnjaču Triglav.
U nedjelju poslijepodne, nešto prije 17 sati, iz savudrijske luke ribari su promatrali slovenski ratni brod Triglav kako plovi prema tršćanskom zaljevu i uplovljava u koparsku luku. Slovenska ratna flota osim Triglava s brojem 11 ima još jedan suvremeni ratni brod, Ankaran.

Slovenci su se prije sedam godina dokopali dobrano naoružanog 50-metarskog ratnog broda tako što su ga kupili od Rusa za 50 milijuna dolara iskoristivši tako slovenski dio naslijeđenog klirinškog duga bivšeg Sovjetskog Saveza prema bivšoj Jugoslaviji, piše 24 sata.

Nesmetana plovidba slovenskog do zuba naoružanog vojnog broda u zaleđu Savudrijske vale i naših policijskih snaga na moru, zapravo su samo još jedan od dokaza kako su Slovenci i do sada su mogli, a i sada mogu, neovisno o prošlotjednoj arbitraži, nesmetano uplovljavati i isplovljavati iz svojih luka kroz hrvatske teritorijalne vode.

Prolaz Triglava iz međunarodnih voda u luku Kopar samo je još jedan dokaz pomno planiranih slovenskih manevara



http://www.priznajem.hr/izdvojeno/slovenski-ratni-brod-triglav-plovio-savudrijsku-valu/

dok svaki maloumnik spominje mitove o Jasenovcu ... stvarni logor koj je mucio ljude u MIRU i gdje je proslo ISTINSKIH 50.000 zatvorenika il bolje receno logorasa - izgleda ovako

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/jezivi-prizori-jedne-od-najcrnjih-mrlja-yu-povijesti-kada-biste-dosli-ovdje-bez-da-znate-pozadinu-bio-bi-to-cool-izlet-ali-ovo-je-hrvatski-alcatraz/6492991/

NOVE FOTOGRAFIJE

JEZIVI PRIZORI JEDNE OD NAJCRNJIH MRLJA YU POVIJESTI
Kada biste došli ovdje bez da znate pozadinu, bio bi to cool izlet.
Ali ovo je jugoslovenski (ne i hrvatski) gulag, mučiliste najgore vrste.

Nizozemski fotograf Bob Thissen objavio je seriju jezivih fotografija napuštenog zatvora na Golom Otoku, kojeg je prozvao 'hrvatskim Alcatrazom', piše Daily Mail.

- Zatvorenici su ovdje mučeni, bivši zatvorenici zvali su ga paklom, čak i ljudi koji nisu bili krivi završavali su u ovom zatvoru, rekao je Thissen.

- (PICTURED: This prison was once a living hell where prisoners were tortured and beaten often times by one another, forced by guards, its dubbed the croatian alcatraz and despite being abandoned for 28 years it still holds its haunting history) - Eerie footage shows the remnants of the Croatian abandoned Alcatraz prison where inmates were forced to beat one another, described as a Living Hell. The horrors of Goli Otok still seem to exude from the hollowed-out core that remains just over two miles off the Croatian coast. The have cells crumbled and ceilings collapsed, a mere memory of the brutality inflicted at the prison and political re-education facility dubbed the Croatian Alcatraz. The prison that opened in 1949 for a period of time was home to those who supported Joseph Stalin after Yugoslavia had broken away from the country and their ideals. Over its forty years existence, Amnesty International estimate up to 50,000 prisoners were held for political reeducation and other reports suggest up to 600 died. Prisoner accounts described the place as a living hell, recalling how guards forced them to beat and torture one another, in a bid to obliterate any allegiance to Stalinism or one another. Bob Thissen, 36, from Heerlen, the Netherlands, believes the haunting history can still be felt while walking around the site even to this day, despite being abandoned for 28 years. -, Image: 346414283, License: Rights-managed, Restrictions: BOB THISSEN / CATERS NEWS, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Caters News

Britanski tabloid navodi kako je, prema nekim procjenama Amnesty Internationala, kroz zloglasni zatvor prošlo oko 50.000 zatvorenika, koji su bili slani na 'političku reedukaciju'. Prema istim izvorima, oko 600 zatvorenika nije se živo vratilo s otoka.

- Možete samo zamišljati što se događalo ovdje dok je bio otvoren. Povijest ovog otoka stvara jezivu atmosferu, kada ga samo posjetite bez da znate pozadinu onda samo hodate među ruševinama, kazao je Thissen.

- Jedinstvena je lokacija, zatvor na nenastanjenom otoku na Jadranskom moru, zatvor je bio najzanimljiviji dio otoka, rekao je Thissen, koji je pozvao i druge da posjete lokaciju zatvora.

- Bilo je vrlo cool iskustvo provesti noć na nenastanjenom otoku, zatvorska zgrada je bila impresivna.

- Bio sam i u Alcatrazu, radi se o istoj ideji, zatvoru na golom otoku. Jedina je razlika što je Alcatraz bolje očuvan, vjerujem da je odavde mnogo toga ukradeno, kazao je Thissen.
Razlika je u tome sto u Alkatrazu su bili kriminalci na Golom Otoku su bili politiciki zatvorenici koji su bili i MUCENI!!!!

//

//