"Dogovoreni rat"

Broj 512 | 03.11.2016

"Dogovoreni rat" (I.dio)

U skladu s dezinformacijama o "dogovoru u Karađorđevu", o čemu je već pisano u Hrvatskom vojniku, jesu i dezinformacije da je Domovinski rat bio dogovoren. Pitanje je ima li smisla komentirati tezu da je Domovinski rat "dogovoreni rat" jer onog tko tako misli nikakve činjenice ne mogu uvjeriti u suprotno. Naravno, svatko može zaključivati na temelju osobnih iskustava i može se razumjeti ogorčenje zbog određenih događaja koji se nisu trebali niti smjeli dogoditi jer nema dvojbe da je prilikom ustrojavanja Hrvatske vojske bilo pogrešaka i organizacijske i kadrovske naravi. Jednako tako, svaka objektivna raščlamba pokazat će da je bilo pogrešaka i u organizaciji obrane, ali da bi raščlamba zaista bila objektivna, ne smije se zanemariti kontekst vremena i političke okolnosti u kojima se 1990. i 1991. nalazila Hrvatska. No, to ne znači da je rat bio dogovoren, naprotiv, izvori pokazuju da je rat Hrvatskoj bio nametnut te da su tijekom 1990. i u prvoj polovini 1991. srbijansko vodstvo i vrh JNA kao rješenje krize u Jugoslaviji dopuštali samo dvije opcije:

a) ili će Jugoslavija biti strogo centralizirana država sa sjedištem u Beogradu i dominacijom najbrojnijeg (srpskog) naroda
b) ili će JNA "pokriti srpska područja" (kako se navodi u memoarima visokih srpskih dužnosnika) i osigurati zapadnu granicu (velike) Srbije na crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin s dijelom Gorskog kotara – Karlobag; otprilike teritorij koji se preustrojem JNA u drugoj polovini 1980-ih (prema planu Jedinstvo) našao u dvjema od tri novoutemeljene vojne oblasti.

U takvim okolnostima, uz činjenicu da je JNA već sredinom svibnja 1990. oduzela oružje hrvatske Teritorijalne obrane i praktično razoružala Hrvatsku, hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo nego pokušati pod svaku cijenu što je moguće više odgoditi početak sve izvjesnije velikosrpske agresije, za čijeg su nositelja velikosrpski stratezi predvidjeli upravo JNA. Brojni izvori potvrđuju spremnost predsjednika Tuđmana na razgovore i nastojanje da nađe mirno rješenje krize. Stoga je tvrdnja koja se provlači kroz medije, da su se "Tuđman i Milošević sreli 42 ili 48 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije", tendenciozna i netočna. Njom se želi izjednačiti odgovornost predsjednika Tuđmana i Miloševića za rat, što je u suprotnosti s činjenicama u izvorima. Istine radi, izvori svjedoče o 48 takvih susreta (svjedočenje bivšeg predsjednika RH na MKSJ-u u Den Haagu), a spominje se još i broj od 11 ("dokumentarni" film Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, mlade novinarke i mladog redatelja iz Beograda), odnosno 13 sastanaka izaslanika hrvatskog predsjednika s Miloševićem tijekom rata (svjedočenje na MKSJ-u u Den Haagu). U "informacijskom ratu" iznošenjem brojeva želi se fascinirati javnost (u historiografiji to je poznato već od Herodota), a ako se pritom svjesno zanemaruje jedno od temeljnih načela u znanosti, pa tako i u historiografiji, da brojeve treba objasniti, jer količina u ovom slučaju ništa ne znači ako nije prezentiran i sadržaj razgovora na tim susretima, pokušaj manipulacije iznesenim brojevima sasvim je izvjestan. Iznošenjem samo broja sastanaka, bez objašnjenja njihova sadržaja, svjesno se prešućuje puna informacija o tim susretima te falsificira njihova uloga. Naime, činjenica je da su se u spomenutih 48 puta (ako se računaju susreti od 1991.) – od prvog sastanka 25. siječnja 1991. kad je prije sjednice Predsjedništva SFRJ održan susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ, pa do 48. susreta 14. prosinca 1995. u Parizu na "Svečanosti potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH", predsjednik Tuđman i Milošević "u četiri oka" sastali samo dva puta – u Karađorđevu (25. ožujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). O tome da je o obama sastancima izvijestila HINA – dakle da nisu bili tajni – i o sadržaju tih razgovora već je bilo riječi u Hrvatskom vojniku.

U knjizi povjesničara dr. sc. Ive Lučića s Hrvatskog instituta za povijest Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992., cijeli je treći dio (str. 378-471) posvećen raščlambi mita o "podjeli BiH" u Karađorđevu. Primjerice, u interpretacijama navodnog dogovora Tuđman-Milošević u Karađorđevu spominju se "hrvatsko-srpske ekspertne skupine" koje su trebale provesti taj dogovor – to su "zajedničke grupe stručnjaka" spomenute u izvješću HINA-e o sastanku u Tikvešu (toliko o njihovoj tajnosti...). Glede njihova rada i izjave jednog hrvatskog povjesničara, člana ekspertne skupine, da mu je "Tuđman saopćio da se s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH", dr. sc. Ivo Lučić u svojoj knjizi citira reakciju srpskog člana te ekspertne skupine Kostu Mihailovića: "Nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor između Tuđmana i Miloševića." Dakle, činjenica je da sam broj sastanaka, od kojih se najveći dio održao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i najčešće nije bio "bilateralan", ne dokazuje da se na njima dogovarao rat i podjela BiH (sažeci 48 navedenih sastanaka prikazani su u 7. poglavlju knjige Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika, Zagreb, 2006., str. 193-229).
Istodobno, raspravljajući o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH, u medijima u Hrvatskoj potpuno se zanemaruje da je u događajima u susjednoj BiH postojala i treća strana sa svojim ciljevima i planovima. Tako se ignoriraju podaci o pregovorima između predstavnika Bošnjaka-muslimana i Srba, iako je poznato da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević razgovarao s Alijom Izetbegovićem "nebrojeno puta u Ženevi i na drugim mjestima" (Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5. 5. 2011., 29). Stoga, ako zaista želimo što objektivniju informaciju, onda treba pobrojiti i cjelovito prikazati i međusobne susrete Tuđman-Izetbegović i Izetbegović-Milošević, ali i razgovore na "nižim" razinama.

U svakom slučaju, zanimljivo je i pitanje: Ako je Milošević u ožujku 1991. s predsjednikom Tuđmanom dogovorio podjelu BiH, kako to da je potom s najvišim predstavnicima Muslimana u BiH dogovarao ostanak cijele BiH u krnjoj Jugoslaviji? Zašto je onda došlo do rata te golemih razaranja i žrtava u Hrvatskoj, pa i pokušaja ubojstva predsjednika Tuđmana raketiranjem i bombardiranjem Banskih dvora (7. listopada 1991.)?, Zašto pripadnici najboljih (najobučenijih) postrojbi HV-a od travnja 1992., kad je počela otvorena srpska agresija na BiH, ratuju protiv srpskih snaga u BiH...?
S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti ni jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!

No, usprkos činjenicama, informacije o "dogovorenom ratu" često su u medijima. Tvrdi se da je rat "dogovoren" radi podjele BiH. U službi plasiranja takve teze je i "dokumentarni" film pod naslovom Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, koji je 2012. prikazan na Zagreb Doxu. U filmu ima zanimljivih izjava, ali one bez preciznijeg objašnjenja te stavljanja u kontekst vremena i događaja ne pridonose značajnije razumijevanju povijesnog procesa o kojem film govori. Zapravo, utemeljen na memoarskom gradivu, na poluinformacijama i na selektivno prikazanim događajima u dijelu medija, uz faktografske pogreške i isticanje manje važnih podataka te po svojim tezama i zaključcima, taj je film odraz publicističkog, a ne znanstvenog pristupa u pokušaju da se prikaže krvavi raspad Jugoslavije, odnosno rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Stoga je neuvjerljivo objašnjenje redatelja filma da film "ne postavlja teze, već samo otvara pitanja o kojima se dosad u javnosti nije mnogo govorilo" (Večernji list, srijeda, 29. veljače 2012., str. 20), kad se nakon gledanja filma stječe dojam da je upitnik u naslovu suvišan, odnosno da je stavljen samo da bi se dobio dojam neutralnosti. Uostalom, i sam redatelj demantira tu svoju tvrdnju: "Mi ne možemo nedvosmisleno tvrditi da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio dogovoren između Tuđmana i Miloševića, no (to presudno 'no', 'ali' ili 'međutim', op. a.) činjenica je da su se oni za vrijeme toga rata susreli 48 puta, da su čitavo vrijeme bili u izravnom telefonskom kontaktu, te da je Hrvoje Šarinić usred rata čak 11 puta bio kod Miloševića u Beogradu. I ne samo to, nego su Srbi i Hrvati otvoreno trgovali oružjem i resursima tijekom čitavog rata u BiH. Volio bih da to čuju ljudi koji i danas na rat gledaju crno-bijelo. On je u stvarnosti bio mnogo prljaviji." (Večernji list, srijeda, 29. veljače 2012., str. 20)

Koliko je redatelj u svojoj izjavi u Večernjem listu da film "ne postavlja teze" bio uvjerljiv, svjedoči i naslov iznad te izjave: "Svi ratni dogovori Hrvatske i Srbije" (dakako, bez upitnika na kraju!).

Brojni izvori potvrđuju spremnost predsjednika Tuđmana na razgovore i nastojanje da nađe mirno rješenje krize. Stoga je tvrdnja koja se provlači kroz medije, da su se "Tuđman i Milošević sreli 42 ili 48 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije", tendenciozna i netočna. Njom se želi izjednačiti odgovornost predsjednika Tuđmana i Miloševića za rat, što je u suprotnosti s činjenicama u izvorima.

U "informacijskom ratu" iznošenjem brojeva želi se fascinirati javnost (u historiografiji to je poznato već od Herodota), a ako se pritom svjesno zanemaruje jedno od temeljnih načela u znanosti, pa tako i u historiografiji, da brojeve treba objasniti, jer količina u ovom slučaju ništa ne znači ako nije prezentiran i sadržaj razgovora na tim susretima, pokušaj manipulacije iznesenim brojevima sasvim je izvjestan. Iznošenjem samo broja sastanaka, bez objašnjenja njihova sadržaja, svjesno se prešućuje puna informacija o tim susretima te falsificira njihova uloga.

U službi plasiranja teze o "dogovorenom ratu" je i "dokumentarni" film pod naslovom Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, koji je 2012. prikazan na Zagreb Doxu. U filmu ima zanimljivih izjava, ali one bez preciznijeg objašnjenja te stavljanja u kontekst vremena i događaja ne pridonose značajnije razumijevanju povijesnog procesa o kojem film govori. Zapravo, utemeljen na memoarskom gradivu, na poluinformacijama i na selektivno prikazanim događajima u dijelu medija, uz faktografske pogreške i isticanje manje važnih podataka te po svojim tezama i zaključcima, taj je film odraz publicističkog, a ne znanstvenog pristupa u pokušaju da se prikaže krvavi raspad Jugoslavije, odnosno rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

(nastavak u sljedećem broju Hrvatskog vojnika)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Označeno sa: hmdcdr

Broj 513 | 17.11.2016

"Dogovoreni rat" (II. dio)

U prošlom broju Hrvatskog vojnika bilo je govora o "dokumentarnom" filmu Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, koji je 2012. prikazan na Zagreb Doxu. Njegovi autori gledatelje su pokušali impresionirati brojem hrvatsko-srpskih sastanaka za vrijeme Domovinskog rata (48 susreta, 11 dolazaka u Beograd), kako bi dokazali da je upitnik u naslovu zapravo suvišan. No "zaboravili" su objasniti zašto je bilo toliko sastanaka i prikazati o čemu se na tim sastancima razgovaralo, tim više što događaji u povijesnom procesu o kojem film govori ne potvrđuju tezu da su "Tuđman i Milošević dogovorili rat" ili "dijelili BiH". Dakle, činjenica je i da sam broj sastanaka, od kojih se najveći dio održao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i najčešće nije bio "bilateralan", ne dokazuje ništa osim da su se sastajali radi pokušaja rješavanja krize (sažeci 48 navedenih sastanaka navedeni su u knjizi Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika, Zagreb, 2006., str. 193-229).
No, da su autori filma zaista željeli gledateljima dati punu informaciju i izbjeći crno-bijeli pristup, naveli bi koliko su se puta sastajali predsjednici Milošević i Izetbegović, a koliko Izetbegović i Tuđman. Naveli bi i podatak koliko je puta predsjednik Tuđman nudio Izetbegoviću vojnu suradnju te zašto ju je bošnjačko vodstvo odbilo. Spomenuli bi i podatak da su Izetbegovićevi diplomati dolazili Miloševiću u Beograd (čak i nakon što su prestali sukobi između Bošnjaka-muslimana i Hrvata u BiH). Gledateljima bi nakon toga "mitologija" o susretima predsjednika Tuđmana i Miloševića zasigurno bila mnogo jasnija.

Da su željeli dati punu informaciju, autori bi uz podatak iz Mladićeva dnevnika da se "general Mladić u Mađarskoj sastajao s hrvatskim generalima", uzeli i izjavu nekog od sudionika sastanka s hrvatske strane pa bi gledatelji saznali da se na sastanku u Mađarskoj generala Mladića – "na razne načine" – pokušalo (neuspješno) odvratiti od zauzimanja Jajca.
Jednako tako, da su autori zaista željeli gledateljima dati punu informaciju, svoju tezu da su "Srbi i Hrvati otvoreno trgovali oružjem i resursima" (koju naglašava i redatelj spomenutog "dokumentarca" u izjavi za Večernji list objavljenoj u prošlom broju Hrvatskog vojnika), proširili bi podacima o trgovini između "Muslimana i Srba", o kojoj svjedoče brojni dokumenti i literatura. Da su željeli izbjeći crno-bijeli pogled, ne bi citirali samo podatak iz Mladićeva dnevnika "o trgovini između Hrvata i Srba u BiH" i izjavu tadašnjeg hrvatskog dužnosnika o "davanju nafte Mladiću za potrebe Krajine", nego bi naveli i podatke iz drugih izvora, koji objašnjavaju zašto je ta nafta "davana". Od Hrvata koji su bili na pregovorima s Mladićem mogli su saznati da se naftom, lijekovima i drugim potrepštinama osiguravalo "resurse" (električna energija, voda i ostalo) za područja u Hrvatskoj i BiH koja su zbog okupacije dijelova teritorija bila odsječena, primjerice, od hrvatskog energetskog ili vodoopskrbnog sustava. Katkad se za naftu čak kupovalo i streljivo koje je nedostajalo hrvatskim snagama. Jedna od zatočenica srpskog logora u BiH svjedoči da je oslobođena ("razmijenjena") za naftu. Sukladno tome, zašto u filmu nije "otvoreno i pitanje" koliko je Hrvata spašeno u zamjenu za spomenutu naftu ili barem koliko je olakšana njihova ratna svakodnevica?

Jedan od dokumenata, primjerice, pokazuje da je Mladić na pregovorima za dopuštenje prolaska Hrvata koji su bježali pred snagama Armije BiH preko teritorija pod srpskim nadzorom, od hrvatskih predstavnika tražio "ne samo naftu i lijekove kao do tada", nego i nekoliko komada topničkog oružja kalibra 203 mm i protuzrakoplovne rakete Stinger koje srpske snage nisu imale. Dakako, ne može se tvrditi da pojedini konvoji nisu poslužili za bogaćenje pojedinih Hrvata (kao što to dokumenti potvrđuju za pojedine srpske oficire koji su nadzirali trgovinu s Bošnjacima-muslimanima u Bihaću tijekom srpske opsade tog područja)...
Film pokazuje da autori ili zanemaruju ili ne poznaju faktografiju. Naime, navode da su prvi sukobi u Hrvatskoj započeli 1. travnja 1991. na Plitvicama (datum je vjerojatno preuzet iz novina u kojima je vijest o tome objavljena idućeg dana jer se sukob dogodio 31. ožujka), zanemarujući pritom oružani sukob u Pakracu 2. ožujka 1991. u kojem su srpski ekstremisti i pobunjenici ranili nekoliko hrvatskih policajaca. Dakako, prije toga su naoružani Srbi 17. kolovoza 1990. zapriječili prometnice u Dalmaciji, uz zaštitu snaga JNA ("balvan revolucija").

Odmah nakon toga autori navode da je Hrvatska vojska u svibnju i kolovozu 1995., u operacijama Bljesak i Oluja, protjerala Srbe iz Hrvatske, što jasno pokazuje da su prihvatili velikosrpsku interpretaciju događaja. Naime, Hrvatska vojska u spomenutim operacijama nije protjerivala Srbe, nego je oslobađala teritorij Republike Hrvatske koji su srpske snage okupirale 1991. i otad onemogućivale povratak hrvatskih prognanika na to područje te njegovu mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH. Te činjenice, kao i Zapovijed o evakuaciji koju je potpisalo političko i vojno vodstvo "RSK", na temelju koje je srpsko stanovništvo otišlo s okupiranih područja prije dolaska hrvatskih snaga, autori ne spominju.
Autori potom govore "da su nacionalističke poruke odjekivale u svim republikama", ali ne spominju datume. Kronologija, međutim, jasno pokazuje da se politika koju je Slobodan Milošević javno obznanio na mitingu na Kosovu polju (na Kosovu) 28. lipnja 1989., pred oko milijun nazočnih Srba ushićenih novim "voždom", prelila u dijelove Hrvatske gdje su Srbi živjeli u većem broju prije nego što su na vlast došli Franjo Tuđman i HDZ. Jednako tako, kronologiju "zanemaruje" i srpski povjesničar s Instituta za savremenu istoriju kad u filmu kaže da je Milošević djelovao defenzivno, odnosno da niti jedan potez nije povukao prvi!? Kao da upravo na spomenutom Kosovu polju, već 28. lipnja 1989., Slobodan Milošević nije zaprijetio "oružanim bitkama", kao da srbijanska politika nije nametanjem četvero srpskih/prosrpskih predstavnika promijenila odnose u kolektivnom Predsjedništvu SFRJ prije nego što su u Hrvatskoj održani višestranački izbori...

Dakako, sastanak Miloševića i Tuđmana 25. ožujka 1991. u Karađorđevu glavno je uporište za tvrdnju o "dogovorenom ratu i podjeli BiH" između Srbije i Hrvatske (autori u filmu za taj događaj navode datum 26. ožujka pa se može pretpostaviti da je i on preuzet iz novina, što navodi na zaključak da je film rađen na izvorima od sekundarne važnosti). Tu tezu u filmu je najviše podržao tadašnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, a poslije, nakon Domovinskog rata, i predsjednik RH. Nažalost, autori se nisu "sjetili" postaviti pitanje kakav je to bio dogovor, ako je nakon toga u srpskoj agresiji Hrvatska razrušena, a trećina njezina teritorija okupirana; kakav je to dogovor ako se srpskoj agresiji na BiH u travnju 1992. najodlučnije suprotstavljaju upravo hrvatske snage; kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako i tijekom sukoba Armije BiH i HVO-a Hrvatska prima izbjeglice muslimane te propušta konvoje s oružjem za Armiju BiH (istina, uz "proviziju") i liječi pripadnike Armije BiH; kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako hrvatske snage zajedno s Armijom BiH oslobađaju znatne dijelove BiH (a prema tvrdnji u filmu Knin je žrtvovan da bi se učvrstila pozicija Republike Srpske u BiH!?).

Umjesto daljnjih komentara može se citirati tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana, koji je, doduše možda malo brutalno, ali slikovito ocijenio vrijednost teze o dogovorenom ratu: "Kad bi se o tome razgovaralo logično, do takvog zaključka (o dogovorenom ratu, op. a.) bi mogao doći samo retardirani čovjek. Kakvog bi smisla imao dogovor u Karađorđevu i da poslije toga cijela Hrvatska bude porušena. (...) To su racionalizacije koje za svakog pametnog čovjeka nemaju nikakvog smisla."
Drugi dio spomenutog filma počinje konstatacijom da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata u travnju 1992. godine. Međutim, autori su "zaboravili" napomenuti da je Hrvatska odmah priznala BiH, a Srbija nije tijekom cijelog rata. I to nešto govori o pretenzijama pojedine strane.

Potom srpski istoričar kaže da je rat u BiH počeo upadom hrvatskih trupa u Posavinu u travnju 1992., zanemarujući da je to bila reakcija na napad srpskih snaga. Kao da selo Ravno nije u BiH i nije porušeno u listopadu 1991., kao da prije toga (8. lipnja 1991.) snage Srba iz Hrvatske (tzv. martićevci) nisu upale u Bosansko Grahovo i tada još Titov Drvar te iznudile iskrenu reakciju Alije Izetbegovića u medijima da se on ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji, te kao da već od 1991. teritorij BiH nije bio osnovica za napad na Hrvatsku. No, srpski istoričar "zaboravio" je navesti najvažniju činjenicu, a to je da se hrvatske snage u BiH tad bore protiv srpskih snaga i zaustavljaju srpsku agresiju na području Bosanske Posavine, na Livanjskoj bojišnici i na smjeru prema Neumu. Pa kakav je to onda srpsko-hrvatski "dogovoreni rat"?

Koliko je to bio dogovoren rat, jasno pokazuje govor predsjednika Tuđmana na 48. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda 28. rujna 1993. u New Yorku, u kojem je naveo čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje. Istodobno, sa žaljenjem je ustvrdio da agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, a zatim BiH, nije energičnije suzbijena, i zatražio da sankcije protiv Jugoslavije – dakle Srbije i Crne Gore – moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom, te podsjetio da je Hrvatska među prvima priznala BiH i da je za izbjeglice iz BiH učinila više nego čitav svijet zajedno, a da to čini i tijekom međusobnog sukoba muslimana i Hrvata u BiH.
Dakako, u filmu ima još problematičnih izjava i podataka. Primjerice, da je Vukovar u studenom 1991. žrtvovan radi međunarodnog priznanja RH, o čemu je govorio i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, ujedno i hrvatski predstavnik u tom Predsjedništvu, koji je na kraju filma svu odgovornost za rat svalio na predsjednike Miloševića i Tuđmana.

Film završava porukom da u tom ratu "nitko nije nevin", što je prilično rastezljiv zaključak. Naime, kad počne rat zaista je teško ostati nevin, i upravo zato vrlo je važno reći tko je zakotrljao spiralu zla, no o tome se u filmu ne govori. Stoga bi kao poruka na kraju filma primjerenija bila izjava bivšeg hrvatskog ministra: "Nitko nije anđeo, ali se zna tko je vrag!" Autori filma, međutim, nisu to naglasili, tako da im se može prigovoriti da su zapravo relativizirali odgovornost Srbije i Slobodana Miloševića za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i pokušali je raspodijeliti na Hrvatsku i predsjednika Tuđmana.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Broj 511 | 20.10.2016

Govor premijera Gregurića na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.

U dramatičnim okolnostima brutalne agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku – pod dojmom napada zrakoplova prosrpske JNA na Banske dvore – sjedište Vlade RH (7. listopada 1991.) te slika razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i naselja, Hrvatski sabor donio je 8. listopada 1991. konačnu Odluku o raskidu državnopravnih odnosa sa SFRJ. U obraćanju zastupnicima tadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić naveo je razloge i okolnosti koji su doveli do konačnog proglašenja hrvatske neovisnosti i razlaza s Jugoslavijom, ali i tadašnje osjećaje najvećeg dijela saborskih zastupnika i hrvatskih građana. Njegov govor zanimljiv je izvor podataka o stvaranju suvremene Republike Hrvatske te o prvim mjesecima otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku:

"Danas Vlada demokratskog jedinstva broji šezdesetsedmi dan svojeg ratnog mandata, a ja bih izlaganje započeo od povijesnog zasjedanja ovog visokog doma zaključenog prihvaćanjem odluka o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Tim odlukama započeo je proces razdruživanja od drugih republika i SFRJ na temelju neotuđiva, nepotrošiva, nedjeljiva i neprenosiva prava hrvatskog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim državama i narodima. Reakcije dogmatskih i boljševičkih snaga bivše Jugoslavije na odluke Slovenije i Hrvatske nisu bile iznenađenje. U pohodu na slovenske državne granice armija je pokušala 'disciplinirati' Sloveniju, što je završeno njezinim sramnim porazom i povlačenjem iz Slovenije. Ono što je armija izgubila u Sloveniji (rat, vojničku čast, granice, teritorij, ljudstvo i materijalnu osnovu lagodnog života) pokušala je i pokušava naplatiti u Hrvatskoj, služeći politici ekspanzionističke i nacionalsocijalističke vlasti u Srbiji. Zauvijek izgubljena ili zakratko zapostavljena Slovenija zamijenjena je novim bojištem u kojem su sraz napadača i branilaca, Srbija, armija i njihovi pomagači nastojali jedno vrijeme maskirati ideološkim floskulama Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju ili opravdati obranom 'golorukog' srpskog naroda kojeg napada 'ustaška i fašistička vlast Hrvatske'. U biti, agresija Srbije i armije na Hrvatsku svodi se na želju za osvajanjem novog životnog prostora koji će osigurati osnovu za preživljavanje propalog državnog, političkog i ekonomskog sustava Srbije.
U tom 'svetom' ratu protiv svega hrvatskog nije bitno koja je politička stranka u Hrvatskoj na vlasti (slučaj Baranje), koliki postotak Srba živi na pojedinom području (jer sve je Srbija gdje i jedan Srbin živi), niti ima li neko područje uopće vojnički značaj (primjer Dubrovnika). Štoviše, napadi na Hrvatsku to su razorniji što su sakralne, općekulturne, prirodne i druge vrednote nekog lokaliteta višeg ranga. Uništavaju nam našu povijest, kulturne spomenike, čine takva nedjela koja nisu u povijesti činili osvajači na na¬šim prostorima, ni Hitler ni Mussolini ni njihovi prethodnici.

U takvim okolnostima Europska zajednica, slijedeći svoje interese, pokušavala je u nekoliko navrata pronaći i dogovoriti s ovdašnjim partnerima modalitete za miran i demokratski rasplet jugoslavenske političke krize. Početkom srpnja prihvaćena je Brijunska deklaracija, kojom Europa još računa na Jugoslaviju. Hrvatska je svoj potpis stavila na Brijunsku deklaraciju izražavajući time svoju miroljubivost, spremnost na dijalog i mirno razdruživanje Jugoslavije, očekujući da će u prijelaznom razdoblju moratorija biti pripremljene sve radnje kako bi se ostvarila njezina želja za suverenitetom.
Međutim, Republika Srbija i armija od prvog dana potpisa Brijunske deklaracije stavljale su jasno do znanja Hrvatskoj, drugim republikama, Europi i svijetu da se preuzete obveze na njih ne odnose. Armija je vrijeme do 1. kolovoza iskoristila za pregrupiranje snaga, uklanjanje svih onih časnika koji nisu bili spremni provoditi agresiju na Hrvatsku, kao i za pripremu akcija protiv naše republike. Srbija je, koristeći srpski paket glasova u Predsjedništvu SFRJ, blokirala procese političkog rješavanja krize istodobno dajući otvorenu podršku odmetnutom srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.

Zaključci Sabora od 3. kolovoza 1991. i jednoglasno prihvaćanje Vlade demokratskog jedinstva dokazali su čvrstu opredijeljenost hrvatskog naroda i građana Hrvatske da brane i obrane, kao što sam rekao prilikom predstavljanja Vlade, suverenitet Republike, slobodu, nacionalnu ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštovanje ljudskih prava, nepovredivost vlasništva, nepromjenjivost postojećih republičkih granica, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. Navedene vrijednosti čine temelj ustavnog poretka Republike, ali i osnovne principe djelovanja Vlade, kako je to i napisano u Međustranačkom sporazumu. (...)

Deklaracijom Europske zajednice o Jugoslaviji napokon su eksplicitno imenovani agresori na Hrvatsku. Vlada je 13. rujna 1991. predložila mjere za suzbijanje agresije te su donesene uredbe o isključivanju struje, vode, telefona i obustavi opskrbe jedinica okupatorske armije hranom i energentima. Jedinicama Zbora narodne garde naređeno je da izvrše zaprečavanje aktivnih i pasivnih pokreta jedinica armije. Istodobno, Vlada je uputila proglas vojnicima, oficirima i vojnim ustanovama da se stave na raspolaganje legalnim vlastima Republike. Snage obrane Republike Hrvatske su, zahvaljujući poduzetim mjerama, tijekom rujna oslobodile znatan broj gradova, naseljenih mjesta, zauzele više komandi i komandnih mjesta, garnizona sa svim vojarnama i vojnim objektima, zarobile velik broj časnika i vojnika, došle do svih vrsta naoružanja i streljiva, sredstava veze, motornih i oklopnih vozila, zauzele 16 graničnih prijelaza i postaja te preuzele niz vojnih ustanova. Pozivu Vlade odazvao se znatan broj časnika i građanskih osoba na službi u armiji.
Parlamentarna skupština Europskog vijeća prihvatila je Rezoluciju o krizi u zemlji, kojom u članku 5. konstatira sljedeće: '(...) Skupština primjećuje da, prema uvjetima Ustava Jugoslavije od 1974. godine, republike imaju pravo odvojiti se od federacije i poziva države članice da razmotre mogućnost priznavanja republika koje su proglasile svoju neovisnost. Ona naglašava da svako pravo na samoopredjeljenje mora pratiti integralno poštivanje ljudskih prava i prava manjina kao i predmetnih međunarodnih sporazuma u snazi.'
U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i armije. Najavljena je, a zatim i izvršena odmazda nad vitalnim objektima i civilnim ciljevima.

Vlada Republike Hrvatske konstatirala je da je Štab nelegitimna i nelegalna institucija koja je izvršila vojni puč, te time ukinula Ustav SFRJ i srušila zadnje institucionalne ostatke države koja se zvala SFRJ. U odgovoru Štabu, Vlada je navela da je u razdoblju od Igalskog sporazuma do 2. listopada armija prekršila primirje 277 puta, pri čemu su poginula 63, a ranjena 334 civila. Objava rata Hrvatskoj izražena je na sljedeći način: 'Armija u ovome trenutku ne želi ništa osim da uspostavi kontrolu na kriznim područjima, zaštiti srpsko stanovništvo od progona, uništenja i oslobodi pripadnike armije i članove njihovih porodica. Uslov za to jeste da se poraze ustaške snage.' Dakle, armija bi da restaurira uređenje u kojem će ona kontrolirati krizna područja (a to je cijela republika), gdje će Srbi imati povlašten status, a časnici biti izvan dosega civilne vlasti. Ništa više osim toga!

Raketiran je i uništen TV toranj na Zagrebačkoj gori, a jučer je gađana rezidencija Predsjednika Republike. Cilj napada nije bio samo uništenje objekta već i ubojstvo Predsjednika Republike i saveznog premijera. Treba li uopće podsjećati da je to učinjeno na dan isteka Brijunskog moratorija, uz niz napada kojima su uništavani Sisak, Karlovac, Virovitica, Koprivnica, Vinkovci, Vukovar, Gospić, Duga Resa itd. (...)
Prema preliminarnoj ocjeni Republičke komisije, ratna šteta u dosadašnjem razdoblju po osnovi oštećene i uništene imovine, oduzete imovine i robe, opljačkane robe i poljoprivrednih proizvoda, izgubljene proizvodnje u industriji, prometu i turizmu, neubranom urodu u poljoprivredi te troškova neposredno ili posredno vezanih uz rat do početka rujna iznosi oko 10,5 milijardi dolara. Ona u sadašnjoj fazi rata raste prema iznosu koji će vrlo brzo dosegnuti 15 milijardi dolara. (...)
U razdoblju do 30. rujna 1991. u hrvatskim zdravstvenim ustanovama zbrinuto je 4730 ranjenih osoba. U istom razdoblju izvršena je stručna obrada i utvrđen broj od 730 poginulih osoba. (...) U ovom trenutku broj izbjeglih osoba već prelazi 250.000 razasutih po susjednim republikama, ali i po susjednim i drugim državama.

Barbarstvo neprijatelja Hrvatske najbolje se ogleda u sistematskom uništavanju kulturnih dobara. Do 30. rujna (bez Dubrovnika, Zadra, Karlovca i Siska) oštećeno je ili razoreno ukupno 188 objekata označenih kao kulturno dobro. Među njima je čak 26 nacionalnog ili svjetskog karaktera. Indikativno je da su najčešće stradali sakralni objekti, njih ukupno 103.
Ne postoje ni politički, ni vojni, ni gospodarski, ni institucionalni, ni bilo koji drugi razlozi zbog kojih bi Hrvatska trebala pristati na produženje moratorija. Dokazali smo svijetu, Europi i sebi samima da možemo poštovati preuzete obveze, pa i po cijeni ogromnih stradanja.

Pokazano je da unutar bivše Jugoslavije nema sposobnosti i spremnosti da se rješenja traže na način predviđen i Brijunskom deklaracijom, dakle mirno i demokratski. Iskazali smo odlučnost, odvažnost i sposobnost da trpimo i najteže udarce kako bi obranili slobodu i demokraciju Hrvatske. Zbog toga vas pozivam da zajednički konstatiramo da je moratorij prošlost i da od danas vrijede odluke Sabora po kojima je Hrvatska suverena i samostalna država. '' ("Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo" – iz govora predsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. Franje Gregurića na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991., Večernji list, srijeda, 9. listopada 1991.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

https://hrvatski-vojnik.hr/godina-2016-menu/item/2418-manipulacije-o-dogovoru-u-karadordevu-1991.html

Broj 510 | 06.10.2016

Manipulacije o "dogovoru" u Karađorđevu 1991.

Među brojnim susretima predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, naknadno je, zbog pokušaja stvaranja konstrukcije o navodnom dogovoru između predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića o podjeli BiH, pa čak i o "dogovorenom ratu" u Hrvatskoj, najveću medijsku pozornost dobio njihov susret u vojvođanskom mjestu Karađorđevu, u graničnom području između Hrvatske i Srbije, 25. ožujka 1991. godine. Susret se naziva "tajnim", iako je tog dana Tanjug objavio priopćenje sa sastanka koje su sutra prenijele gotovo sve novine u Jugoslaviji (Vjesnik i Večernji list u Hrvatskoj, Borba u Srbiji, Oslobođenje u BiH i druge): "U višečasovnom razgovoru koji se, kako je saopšteno, odnosio na ključna pitanja političke i ekonomske krize i budućih odnosa u Jugoslaviji, razmatrana su glavna pitanja sadržine predstojećeg sastanka predsjednika republika. Uprkos poznatim razlikama u fundamentalnim pitanjima koja se tiču interesa republike Srbije i Hrvatske, odnosno srpskoga i hrvatskoga naroda, a uzimajući u obzir da su odnosi između Srbije i Hrvatske, odnosno srpskog i hrvatskog naroda, od ključne važnosti za sveukupnost odnosa, pa i rješavanje državno-političke krize, razgovor je vođen u nastojanju da se eliminišu opcije koje ugrožavaju interese bilo srpskog, bilo hrvatskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja, uz puno uvažavanje istorijskih interesa naroda; da se utvrdi vrijeme za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema, najduže do dva mjeseca, što će biti zajednički predloženo na predstojećem susretu predsjednika republika; kao i da se, u uslovima produbljivanja ekonomske krize, razmotre rješenja i predlozi, poput predloga Privredne komore Jugoslavije, o promjenama u radu i sastavu Saveznog izvršnog vijeća u prelaznom periodu, u interesu zaštite zemlje od ekonomskog kolapsa'' ("Sastali se Milošević i Tuđman", Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1991., 1; Ivica (Ivo) Lučić, Uzroci rata – BiH od 1980. do 1992., Despot Infinitus i Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2013., 390).

Drugi i zadnji nasamo održan susret između predsjednika Tuđmana i Miloševića dogodio se 15. travnja 1991. u Tikvešu u Baranji, također u graničnom području između Hrvatske i Srbije. Uzdržavanje od nasilja i nastavak razgovora bile su glavne poruke iz Tikveša, koje su također objavili svi jugoslavenski mediji. Istog je dana u Londonu boravio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije Ante Marković i od britanske vlade dobio "apsolutnu i bezrezervnu podršku jedinstvenoj Jugoslaviji, demokratskim procesima i reformama" (Lučić, 398-399).

Po svemu sudeći, tema razgovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu 25. ožujka 1991., kao i onog u Tikvešu 15. travnja 1991., nije bila "podjela BiH", nego traženje, prije svega s hrvatske strane, mogućnosti mirnog rješavanja krize u Hrvatskoj, pri čemu je Milošević pokušao usporiti hrvatske obrambene pripreme. Kao rezultat razgovora, koji nije skrivan jer su i Tanjug i HINA objavili vijest o susretu, stvorena je neformalna radna grupa koja je trebala doći do prijedloga o mirnom rješavanju krize, a ne o podjeli BiH. U jednom od osvrta na taj sastanak navedeno je: "Cilj grupe je vidljiv iz njezina sastava: dr. Dušan Bilandžić, dr. Zvonimir Lerotić, Josip Šentija, dr. Smiljko Sokol, s hrvatske te dr. Ratko Marković, dr. Smilja Avramov, dr. Kosta Mihajlović i dr. Vladan Kutlešić, sa srpske strane. Grupa je održala tri sastanka (u Osijeku, Beogradu i Zagrebu). Budući da su srpska stajališta bila isključiva (inzistiranje na uspostavi zapadnih granica 'velike Srbije'), grupa se raspala ne postigavši nikakav dogovor."

Pritom je citirana Miloševićeva izjava o tom susretu: "Tuđman mi je rekao da želi neovisnu Hrvatsku. Ali se jednostavno nismo mogli složiti – on je htio uništiti savezne institucije, a ja nisam mogao na to pristati. Predlagao sam, kao i prije, promjenu Ustava kojom će se dopustiti samoodređenje. Bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije. Sad vam kažem, da smo to ondje odlučili, mogli smo odmah i učiniti."

Borisav Jović o tom je sastanku rekao: "Informacije koje ja imam bitno odudaraju od onoga o čemu se stalno priča. Meni Milošević nije rekao da li su zaista razgovarali o podeli Bosne, ali ja lično u to ne verujem. On je meni tada uvek govorio, kao i ja njemu, sve o čemu je s drugima razgovarao i prosto ne mogu da verujem da se takav razgovor vodio. On je meni rekao da su razgovarali o tome da li da idemo na promenu predsednika savezne vlade. S obzirom da se ni Hrvatska nije slagala s Markovićem, i ona je imala neke primedbe i Slovenija je imala neke primedbe i Srbija je imala primedbe, oni su razgovarali o tome da li da se promeni predsednik savezne vlade i dogovorili su se da se to još malo odloži." (…) "Za mene bi to bilo ogromno iznenađenje, jer bi takav pristanak Miloševića (na podjelu BiH – op. a.), u tom trenutku, značio bitno odstupanje od naše celokupne politike. Ja zato u to ne mogu da verujem."

U knjizi Uzroci rata – BiH od 1980. do 1992. povjesničar Ivica Lučić je o navodnom "dogovoru Tuđman-Milošević u Karađorđevu" napisao: "(...) Priča o 'podjeli', odnosno dogovoru Tuđmana i Miloševića nastala je na staroj komunističkoj matrici o dogovoru hrvatske i srpske buržoazije o 'podjeli Jugoslavije'. Obnovljena je u prvoj polovini 1991. godine, u vrijeme najžešćih političkih borbi između zagovornika samostalnosti nacionalnih država i očuvanja jugoslavenske federacije. Razlika je bila u tome što je priču o 'podjeli Jugoslavije' zamijenila priča o 'podjeli Bosne i Hercegovine'. Proširena je u oporbenim hrvatskim i u bosansko-hercegovačkim političkim krugovima, a služila je za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika RH Franje Tuđmana. Bila je dio kampanje u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992. godine. Priča o podjeli BiH poslužila je i za razbijanje hrvatsko-muslimanskog saveza u predratnom vremenu, ali i za homogenizaciju Muslimana u BiH te dovršetak njihova nacionalnog konstituiranja. Poslužila je i za kriminalizaciju svake političke opcije u BiH, osim one koja se zalaže za tobože 'građansku', a u stvari unitarnu državu, koja osigurava Bošnjacima-muslimanima potpunu prevlast u BiH i pretvara je u njihovu nacionalnu državu. Prihvatili su je i učvršćivali (ne)uspješni političari, odnosno smijenjeni dužnosnici HDZ-a, koji su na taj način pokušavali političkom porazu u borbi za vlast dati obilježje principijelnog odstupanja i tako osigurati političko preživljavanje. Svakako je važna činjenica da su najveći zagovornici mita o 'podjeli BiH' u Hrvatskoj gubili od Tuđmana izbore i prema njemu imali osobni animozitet. U inozemstvu je teza o 'sporazumu i podjeli' šire prihvaćena i proširena 1994. godine iz centara koji su po svaku cijenu htjeli sačuvati – obnoviti Jugoslaviju, a dolazila je uvijek kada bi se Srbi našli u teškoj političko-vojnoj situaciji. Warren Zimmermann plasirao ju je neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat i utemeljena Federacija BiH čime je srpska politika doživjela težak udarac. Engleski lordovi Peter Carrington i Paddy Ashdown dodatno su je osnažili, posebno Ashdown, konstrukcijom s mapom na 'salveti' u kolovozu 1995. godine. Bilo je to neposredno nakon hrvatske vojno-redarstvene operacije Oluja, kada je srpska politika izgubila bitku i na vojnom polju.

Dugo se teza o 'podjeli Bosne', kao hrvatskom političkom istočnom grijehu, uz tezu o krivnji za rušenje Jugoslavije, koristila za discipliniranje vlasti (i oporbe) u Republici Hrvatskoj te Hrvata u Bosni i Hercegovini, a sve kako bi prihvatili ili ne bi ometali zacrtane projekte i politička rješenja 'međunarodne zajednice', koja se nameću državama i narodima bivšega jugoslavenskog prostora. Priča o 'dogovoru u Karađorđevu' promidžbena je izmišljotina koja je vremenom postala politički mit na kojem je utemeljena čitava jedna politička struktura koja je dobila zadatak 'detuđmanizirati' Hrvatsku, 'demiloševizirati' Srbiju, izjednačiti krivnju za rat i stvoriti pretpostavke za izgradnju nekog oblika jugoslavenske ili zapadnobalkanske zajednice, jugosfere ili regije kako se mimikrijski zove bivša Jugoslavija (minus Slovenija plus Albanija), uglavnom prostor u čijem se središtu nalazi Bosna i Hercegovina. Taj politički mit postao je utemeljiteljski mit neojugoslavenske strukture koja na različite načine sudjeluje u ostvarenju navedenog projekta. (...) Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je dijeljena od samog nastanka. U novijem vremenu 'dijeljena' je od Vanceove komisije i Badinterove komisije, Cutillerova, Vance-Owenova i Owen-Stoltenbergova plana pa do Washingtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina podijeljena je u Daytonu, i to na Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Ovom podjelom ozakonjeno je etničko čišćenje. Jedan narod (Srbi) je privilegiran, a jedan (Hrvati) je obespravljen neravnopravnim ustavnim položajem i 'ravnopravnom' raspodjelom krivice. Podjela je nepoštena i prema Bošnjacima kojima takva podjela onemogućava povratak u Republiku Srpsku, a u Federaciji BiH ih suprotstavlja Hrvatima. Dakle, Bosna i Hercegovina nije podijeljena u Karađorđevu, već u Daytonu. Uvažen je jedino argument sile, a cijela priča o Karađorđevu koristi se za amnestiju najodgovornijih ne samo za podjelu Bosne i Hercegovine, nego i za sve što se toj zemlji proteklih godina dogodilo." (Lučić, 469-471)

Tekstu kolege Lučića može se dodati tvrdnja iz predavanja koje je, u organizaciji Internacional Peace Academyja, lord David Owen održao 27. siječnja 1996. u New Yorku za diplomatski zbor u UN-u (nazočilo je više od 50 veleposlanika i nekoliko podtajnika UN-a): "Nemojmo se zavaravati – paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima. Federacija BiH bitna je i treba joj poželjeti uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, doći će do stvaranja triju republika u BiH. Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federacije."

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR