Jelena Dedaković postala je ročnica i prisegnula je na vjernost domovini. Tata Jastreb nije mogao sakriti suze.
Romana Bilešić Utorak, 15.03.2016. u 19:17
Tog tmurnog subotnjeg zimskog jutra obitelj Dedaković vozila se preko Papuka za požešku vojarnu. Svatko od njih je u mislima bio uz mezimicu Jelenu (22), koja je odabrala krenuti stopama svojeg oca Mile Dedakovića Jastreba (65). Koji sat kasnije, pred ocem, majkom Terezom (50) i sestrom Kristinom svečano je prisegnula na vjernost domovini, ispunivši tako dugogodišnju želju i san.
- Čim sam ušla u vojarnu, pratila sam posljednje pripreme za postrojavanje te u masi mladića i djevojaka pokušavala uočiti lice svoje kćeri. Gledala sam tu mladost obučenu u časne odore hrvatske vojske, dok mi se grlo stezalo od boli, ponosa i strepnje - prisjeća se Tereza.
Onoga trenutka kad su vojnici hrvatski stijeg pažljivo dignuli na jarbol, a iz razglasa se zaorila hrvatska himna, Terezi i Jastrebu suze su navrle na oči.
- Zanijemio sam i srce mi je gotovo stalo kad sam svoju Jele vidio u odori hrvatske vojske. Zagrlio sam je čvrsto, beskrajno ponosan na njezinu snagu i visoke ciljeve koje si je postavila. Sama se prijavila za služenje vojnog roka, sama je odlučila kad će otići – govori Jastreb povjerivši kako ju je upozorio da je vojnički poziv strahovito težak, ali i da se potajno nada kako će dogurati do čina generalice.
Još pod dojmom tog veličanstvenog trentuka, i Tereza potvrđuje da je susret oca i kćeri u odori koja je upravo postala sastavni dio njezina života prošao vrlo emotivno, a ni ona emocije nije mogla niti željela sakriti.
- Gledala sam kako se moje kćeri Kristina i Jelena grle i plaču te se u tom trenutku u meni uskovitlala bura osjećaja. Jelenu čekaju ispiti i završetak 3. godine na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije te još dvije godine da obrani magisterij. Što će raditi i čime će se baviti odlučit će sama. A mi, njezina obitelj, bit ćemo joj snaga i potpora u svakoj njezinoj odluci – govori nam Tereza naglašavajući kako ne brine jer na mladima svijet ostaje te da ona vjeruje hrvatskoj mladosti.
Nakon prisege Tereza je ponosna i na Jelenine riječi kako ju je na služenje dragovoljnog vojnog roka potaknuo odgoj i ljubav prema domovini.
- E, pa kćeri moja, sretno ti bilo. Teška srca shvatila sam da moje djevojčice više nema. Ta djevojčica je odrasla i otišla svojim putem prema zacrtanom cilju. I Jastreb i ja želimo joj sreću i uspjeh. I ponosni smo na nju. Pronašla je snagu i odlučila uvijek spremno stati na prag domovine. Svima iz njezine klase želim puno uspjeha i znam da će biti izvanredni vojnici – zaključila je Tereza Dedaković.
Želi biti dio onog što je njen otac stvarao
Jelena Dedaković oduvijek je željela biti poput svog oca. U ožujku 2014. povjerila nam je da je vojsku voljela odmalena te da je prvu vojnu uniformu od tatinog prijatelja dobila kad je imala 12 godina.
- Kako više nema Vojne gimnazije i Vojne akademije, tražila sam alternativu da budem dio onoga što je moj tata stvarao - rekla nam je tada Jelena.
NA DANAŠNJI DAN – DOMOVINSKI RAT:Početak vojno-redarstvene operacije “Bljesak”
1. svibnja 2016.
Gubitci SVK procijenjeni su između 350 do 450 mrtvih te preko 1.000 ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva te golema količina pješačkog naoružanja i druge opreme.
Na današnji dan 1995. godine počela je vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH –Bljesak. Cilj akcije bio je oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije.
Operacija je počela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30 sati. Hrvatska vojska napala je središnji i južni dio snagaRSK. U akciji su sudjelovale 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade uz pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-ratketnim postrojbama.
Hrvatski branitelji nakon ulaska u oslobođene Okučane 1995. godine
U akciji je sudjelovalo oko 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca. Napad je otvoren snažnom topničkom vatrom uz pomoć aviona i helikoptera. Glavni smjer napada krenuo je iz smjera Novske i Nove Gradiške. Zapovjednik smjera Novska bio je general – bojnik Ivan Basarac, dok je zapovjednik smjera Nova Gradiška bio general – pukovnik Petar Stipetić. Krajnji cilj akcije bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.
U manje od trideset dva sata hrvatske postrojbe oslobodile su 500 četvornih kilometara okupiranog zapadnoslavonskog područja te je uspostavljen nadzor na autocestom i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.
Smjerovi kretanja
Gubitci SVK procijenjeni su između 350 do 450 mrtvih te preko 1.000 ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva te golema količina pješačkog naoružanja i druge opreme.
Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov našeg pilota Rudolfa Perešina, koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21prebjegao u Austriju. Nakon što je Hrvatska vojska porazila neprijatelja, Srbi su u ime odmazde 2. i 3. svibnja raketirali Zagreb iz svojih višecjevnih bacača raketa M-87. Poginulo je petero civila, a preko 200 ih je ranjeno. Tijekom Bljeska Hrvatska vojska pokazala je svoju snagu. Ova pobjeda značila je olakšanje hrvatskom narodu i državnom vrhu te se pokazalo da je Hrvatska vojska spremna za oslobađanje ostalih okupiranih područja. Uskoro je pokrenuta i Operacija Oluja te smo konačno pobijedili u Domovinskom ratu.
Zastupnici zagrebačke Gradske skupštine u četvrtak su na sjednici odlučili stožernog brigadira, pilota Rudolfa Perešina posmrtno proglasiti počasnim građaninom Grada Zagreba za izniman doprinos uspostavi teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, čime je trajno zadužio Hrvatsku i Grad Zagreb.
Predlagatelj zaključka, kojeg su gradski zastupnici jednoglasno prihvatili, bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a na skupštinskoj sjednici iznijela ga je pročelnica Gradskog ureda za branitelje Vesna Helfrih.
U povelji koja će na svečanoj skupštinskoj sjednici na Dan grada Zagreba, 31. svibnja, biti uručena obitelji Rudolfa Perešina ističe se i kako je Perešin jedan od najvećih heroja Domovinskog rata koji su svojom hrabrošću i istinskim domoljubljem dali izniman doprinos uspostavi teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Bio je jedan od najistaknutijih pilota Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, a u čin stožernog brigadira promaknut je posmrtno.
Rođen je u Jakšincu kraj Gornje Stubice, 25. ožujka 1958., a Zrakoplovnu vojnu akademiju u Zadru je završio 1981. i stekao zvanje borbenog pilota, pilotska zlatna krila i prvi časnički čin. Zbog iznimnih letačkih i psihofizičkih sposobnosti ušao je u grupu pilota odabranih za preobuku za nadzvučni zrakoplov MIG-21, a kasnije je određen za pilota –izviđača.
Na početku Domovinskog rata se istaknuo povijesnim preletom sa zrakoplovom agresorske JNA u zračnu luku u Austriji te kada je cijeli svijet, uz fotografiju hrvatskog pilota i zrakoplova MIG-21 u zračnoj luci pokraj Klagenfurta, prenio njegove riječi: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na svoj narod”. Tim svojim domoljubnim činom je skrenuo pozornost svjetske javnosti na stradanje hrvatskog naroda. Četiri dana kasnije se vratio u Hrvatsku te je pristupio novoustrojenomu Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.
U svom prvom intervjuu nakon preleta, na pitanje novinara smatra li se herojem rekao je: “Učinio sam samo ono što mislim da je dužnost svakog građanina Hrvatske. Svatko tko Hrvatsku smatra svojom domovinom treba pridonijeti borbi za slobodu. Pravi su heroji u Vukovaru i na drugim borbenim linijama, no za mnoge od njih nikada se neće ni čuti.”
Rudolf Perešin osobno te njegova prva lovačka eskadrila su izvršavali brojne borbene zadaće u svim akcijama Hrvatske vojske te su branili Zagreb i zračni prostor Hrvatske. Drugoga dana akcije “Bljesak”, 2. svibnja 1995., na borbenome zadatku kod Stare Gradiške, njegov MIG je pogođen te je pao na hrvatski, u akciji “Bljesak”, već oslobođeni prostor, a njegovo je tijelo nakon katapultiranja ostalo na neprijateljskome teritoriju.
Posmrtni ostatci Rudolfa Perešina su vraćeni u Hrvatsku 4. kolovoza 1997., a 15. rujna pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju.
U spomen na Rudolfa Perešina, od 1997. u Gornjoj Stubici se svake godine održava jedan od najvećih aeromitinga u Hrvatskoj pod nazivom “Susreti za Rudija”. U Gornjoj Stubici je 24. lipnja 2004. otvoren spomen-park “Rudolf Perešin” s njegovom statuom i konzerviranim MIG-21. Zagrebački zrakoplovno-tehnički savez Rudolfa Perešina je nazvan u njegovu čast.
Rudolf Perešin je za izniman doprinos i hrabrost odlikovan brojnim odličjima: Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Spomenicom Domovinskog rata, Medaljom Bljesak, Medaljom za iznimne pothvate, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana sa srebrnim pleterom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića i Redom Stjepana Radića.
Pogled unatrag na razvoj pobjedničkih Oružanih snaga RH
U proteklih su 25 godina Oružane snage izrasle u respektabilnu vojsku koja je jamac sigurnosti svih građana Republike Hrvatske, a na globalnoj razini, sudjelujući u međunarodnim misijama i operacijama, pridonose svjetskom miru, stabilnosti i sigurnosti. Zahvaljujući rezultatima koje su ostvarile, Republika Hrvatska danas je mirna, stabilna i slobodna zemlja, na svjetskoj razini prepoznata kao promicateljica mira i sigurnosti te aktivna i konstruktivna članica NATO saveza i Europske unije...
Prije 25. godina, 28. svibnja 1991. na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, održana je prva smotra postrojbi Zbora narodne garde koje su tog dana prisegnule pred prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Upravo je to bio početak stvaranja Hrvatske vojske, vojske koja je Hrvatskoj osigurala neovisnost i slobodu. Hrvatska vojska izgrađivala se na profesionalnosti, međusobnom povjerenju i jedinstvu, a simbol je njezine istinske vrijednosti Domovinski rat u kojem se ostvario cilj svake oružane sile – obrana i oslobađanje svoje domovine. U njihovo su stasanje i jačanje ugrađene brojne žrtve. Prve osnovane brigade ZNG-a svečanu su prisegu hrvatskoj domovini položile povijesnog 28. svibnja 1991. kad je održan i svečani mimohod na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici; Foto: Marko Perić
Povijesne pobjedničke operacije Domovinskog rata Na samom početku ostvarivanja svojeg stoljetnog sna, samostalne i suverene države, hrvatski se narod našao na udaru velikosrpske politike koja je od 1991. do 1995. zaprijetila opstanku ne samo mlade države, nego i hrvatskog bića u cjelini. Već sredinom 1990. vojni vrh tadašnje zajedničke države bio je spreman rušiti demokratski izabranu hrvatsku vlast. Hrvatska će u tom vremenu biti razoružana. Naime, iz skladišta Teritorijalne obrane (TO) tadašnje SR Hrvatske protuzakonito je i bez znanja legitimnih vlasti oduzeto naoružanje za 250 tisuća pripadnika TO-a. Istodobno se nižu provokacije, zaprečavaju prometnice... Bio je to početak "balvan revolucije". Sukobi postaju sve širi i opasniji, a napadi na hrvatsku policiju sve češći. Jedan se od prvih sukoba dogodio u Nacionalnom parku Plitvička jezera. Hrvatska je specijalna policija intervenirala i odbacila teroriste te uspostavila nadzor nad parkom, a ta epizoda Domovinskog rata ostala je zabilježena u novijoj hrvatskoj povijesti kao Krvavi Uskrs. Naime, tijekom akcije poginuo je hrvatski policajac Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata. Nedugo zatim dogodilo se i stravično stradanje dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, ubijenih iz zasjede i na najokrutniji način. Ubrzo dolazi do ustrojavanja Zbora narodne garde (ZNG), prve profesionalne oružane postrojbe s obrambenim i redarstvenim zadaćama. Prve osnovane brigade ZNG-a svečanu su prisegu hrvatskoj domovini položile povijesnog 28. svibnja 1991. kad je održan i svečani mimohod na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Taj datum Oružane snage RH danas slave kao datum svojeg utemeljenja.
Potkraj 1991. gotovo trećina Hrvatske bila je bojište, a neka su se područja našla pod potpunom okupacijom neprijatelja. Simbolom otpora krajem 1991. postaje Vukovar koji, unatoč nadljudskim naporima branitelja, 18. studenog biva potpuno razrušen i gubi svoju posljednju bitku. Nakon što je 2. siječnja 1992. sklopljen sporazum o potpunom prekidu borbenih djelovanja u Hrvatskoj, hrvatska obrana bila je nakon teških iskušenja konsolidirana. Bio je to kraj prve etape Domovinskog rata. U međuvremenu su hrvatske oružane snage prerastale u respektabilnu vojnu silu koja će, u danima koji su uslijedili, u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vratiti i posljednji pedalj okupiranog područja.
Potkraj ožujka 1992. godine hrvatske oružane snage bile su spremne mijenjati neodrživo stanje na terenu. Počinje druga faza Domovinskog rata koja će donijeti i niz oslobodilačkih operacija kojima će se promijeniti strateški odnosi snaga.
Prvi je uspješno dostignut cilj bila deblokada Dubrovnika i oslobađanje južne Hrvatske. Istodobno, Hrvatska vojska na zadarskom i šibenskom području poduzima oslobodilačke operacije. Početkom 1993. u svrhu spajanja kontinentalne i južne Hrvatske, Hrvatska vojska i specijalne jedinice MUP-a kreću u operaciju Maslenica. U samo 72 sata oslobodile su niz okupiranih sela u zaleđu Zadra te dominantne položaje na Velebitu. Oslobodilačke akcije i operacije nastavljaju se i tijekom 1994. godine, a sa svakom od njih stvaraju se bolji uvjeti za potpuno oslobođenje cjelokupnog okupiranog hrvatskog teritorija. Prva od njih bila je Zima 94 (studeni/prosinac), slijedi Skok-1 (travanj 1995.) i Skok-2 (lipanj 1995.), a kako bi stvorila preduvjete za oslobađanje Knina, sredinom godine Hrvatska vojska poduzima i operaciju Ljeto 95. Usporedno, u svibnju 1995. počela je i vojno-redarstvena operacija Bljesak u kojoj su koordiniranim i združenim djelovanjem hrvatske snage započele oslobađanje zapadne Slavonije i za samo tridesetak sati izbile na Savu i oslobodile Okučane, potom i Staru Gradišku, čime je oslobođen cjelokupan teritorij Brodsko-posavske županije. Operacijom Bljesak hrvatske su snage pokazale odlučnost i osposobljenost za oslobađanje i ostalih okupiranih dijelova Lijepe Naše. Bljesak je bio svojevrstan uvod u veličanstvenu vojno-redarstvenu operaciju Oluja. U samo 84 sata operacije, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća pripadnika hrvatskih snaga, oslobođeno je više od 10 500 četvornih kilometara dotad okupiranog područja. Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve. Operacija Oluja bila je i bitan preduvjet za kasniju mirnu reintegraciju istočne Slavonije kojom su sva okupirana područja naše zemlje vraćena u hrvatski ustavnopravni poredak. Novi je iskorak bilo sudjelovanje pripadnika OSRH u operaciji Europske unije EUFOR Tchad/RCA u Čadu i Srednjoafričkoj Republici gdje su upućeni u listopadu 2008.
Razvoj sposobnosti i očuvanje vrednota
Hrabrost, junaštvo, poštovanje, čast, odlučnost, nesebičnost, odlike su koje vežemo uz naše branitelje i Hrvatsku vojsku koja je ostvarila veliku pobjedu. Oružane snage Republike Hrvatske u iznimno su kratkom razdoblju od dragovoljačkih odreda izrasle u pravu vojsku spremnu za najzahtjevnije zadaće. Izrasle su u razmjestivu, fleksibilnu, profesionalnu vojsku, članicu najmoćnijeg vojnog saveza, spremnu odgovoriti svim oblicima ugroza i prijetnji nacionalnoj i globalnoj sigurnosti i miru. Povjerenje savezničkih država u Republiku Hrvatsku i u njezine Oružane snage rezultiralo je primanjem Hrvatske u NATO savez 1. travnja 2009. godine. Upravo je članstvo u NATO-u omogućilo Hrvatskoj da još aktivnije pridonese ne samo sustavu kolektivne sigurnosti zemalja Saveza, nego i svjetskom miru, za čiju se uspostavu i očuvanje opredijelila još tijekom Domovinskog rata, a potvrdila slanjem prvih promatrača u mirovne misije UN-a sad već davne 1999. godine.
U dvadeset pet godina postojanja Oružane snage Republike Hrvatske održale su tri vojna mimohoda. Prvi je organiziran na zagrebačkom Jarunu 30. svibnja 1995. povodom obilježavanja pete obljetnice hrvatske državnosti. Pobjednički bedem, drugi vojni mimohod OSRH, održan je na istom mjestu dvije godine poslije, 30. svibnja 1997. Bio je to, nakon dugih ratnih godina, mimohod koji je slavio pobjedu, ali i najavio smjer rasta OSRH, mimohod vojske koja je izrasla u ratu i koja s pobjedničkim samopouzdanjem gleda u budućnost. Treći vojni mimohod održan je u Zagrebu 4. kolovoza 2015. povodom obilježavanja dvadesete obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. U mimohodu je bilo gotovo 3000 sudionika. U svečanim postrojima – pješačkom, zrakoplovnom, motoriziranom, mehaniziranom i oklopnom – s opremom, borbenim i neborbenim vozilima, u koloni dugoj gotovo pet kilometara jedni do drugih nalazili su se branitelji koji su prije 20 godina oslobodili Hrvatsku i mladi pripadnici OSRH, danas moderne vojske NATO-a. Taj je mimohod dokazao visoku opremljenost, spremnost, obučenost i odlučnost pripadnika OSRH za izvršavanje svih postavljenih zadaća. "Današnji mimohod bio je mimohod mira, a ne rata, budućnosti, a ne prošlosti, mimohod dostojanstva kojim smo pokazali da cijenimo i volimo svoje, ali i poštujemo tuđe," rekla je tad predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Iako je temeljna uloga Oružanih snaga RH obrana zemlje i saveznika, jedna je od njezinih važnih zadaća u mirnodopskim uvjetima pružanje pomoći lokalnoj zajednici kao i civilnim institucijama RH u slučaju elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa. Nebrojeno je puta upravo njihov angažman bio presudan.
Tijekom proteklih 25 godina Oružane snage iz ratnih su se prilagođivale mirnodopskim uvjetima pritom neprekidno razvijajući svoje sposobnosti i nikad ne gubeći iz vida osnovne vrijednosti za koje se Hrvatska opredijelila još tijekom Domovinskog rata: slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav, koji su kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske navedeni u članku 3. prvog Ustava Republike Hrvatske, tzv. božićnog Ustava, koji je Sabor donio 22. prosinca 1990. godine.
OSRH je sudjelovanje u UN-ovim misijama započela je 1999. godine upućivanjem deset vojnih promatrača u misiju UNAMSIL u Sijeri Leoneu. Fotoarhiva:Zdravko Gagulić
Organizacijske promjene i profesionalizacija Promjene koje su se još tijekom Domovinskog rata počele provoditi zahvatile su sve segmente obrambenog sustava. Jedne od važnijih bile su organizacijske kako bi se omogućilo lakše vođenje i zapovijedanje vojnim sustavom koji je imao nekoliko stotina tisuća pripadnika. Prva je veća demobilizacija uslijedila nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma u veljači 1992. i u njoj su neke postrojbe u cijelosti, a neke djelomično demobilizirane. U kolovozu te godine dolazi do još jedne veće demobilizacije pričuvnih snaga koja se ogledala u ukidanju nekih postrojbi i zapovjedništava te preustrojavanju nekih brigada u taktičke grupe. Nakon oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja, u rujnu 1995. počela je velika demobilizacija koja je završila u veljači 1996. raspuštanjem pričuvnika. Međutim, razvoj velikog sustava kao što su oružane snage kontinuiran je i sveobuhvatan proces koji nikad nije i ne može biti dovršen. Razvoj se nakon rata nastavio tako da se stvore fleksibilne, mobilne, razmjestive, učinkovite, profesionalne oružane snage popunjene kvalificiranim i motiviranim osobljem. U skladu s tim, nastavile su se mijenjati u organizacijskom smislu, a broj pripadnika postupno se smanjivao. U procesu preustrojavanja provedena je i profesionalizacija Oružanih snaga, a obvezno služenje vojnog roka zamijenjeno je dragovoljnim. Odluku o nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka počevši od 1. siječnja 2008. godine Hrvatski sabor donio je 5. listopada 2007. Dragovoljno je služenje vojnog roka postalo izvor popune djelatnog sastava vojnicima. U Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske 2006. – 2015., govoreći o misijama i zadaćama OSRH, spominje se i da će se ugovornom pričuvom popunjavati pričuvne postrojbe s djelatnom jezgrom koje će moći biti upućene u sve vrste operacija u roku od 120 dana od dana donošenja odluke. Ugovorna pričuva pojačavat će potencijal OSRH u izvođenju operacija u zemlji i inozemstvu. Na osječkom je strelištu "Pampas" 8. studenog 2014. održano prvo postrojavanje Prve pješačke bojne Druge pješačke pukovnije pričuvnog sastava Oružanih snaga Republike Hrvatske od Domovinskog rata. Samo tjedan dana poslije, na krajnjem je jugu Hrvatske, u Dubrovniku, održano postrojavanje Prve pješačke bojne Šeste pješačke pukovnije. Već je iduće godine od 14. do 17. rujna u đakovačkoj vojarni "Dračice" prvi put provedena obuka razvrstane pričuve.
Plansko smanjenje brojčane veličine Oružanih snaga započelo je 2003. godine i nastavljeno je do danas. Uz smanjenje provodi se kontinuirana kvalitativna promjena strukture osoblja u smislu stvaranja optimalnog odnosa časnika, dočasnika i vojnika uz smanjenje broja državnih službenika i namještenika koju usporedno prati i prijam te pomlađivanje. Sredinom travnja 2016. godine Oružane snage RH imale su 16 025 pripadnika, od toga 14 511 djelatnih vojnih osoba te 1514 državnih službenika i namještenika.
Hrvatski su vojnici 2003. upućeni u NATO-ovu operaciju ISAF u Afganistanu, iako naša zemlja tad još nije bila punopravna članica NATO saveza
Sadašnja je struktura OSRH na snazi od 1. prosinca 2014., a obuhvaća Glavni stožer OSRH, Vojnostegovni sud, vojna predstavništva, pristožerne postrojbe, tri grane: Hrvatsku kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu, te Hrvatsko vojno učilište "Dr. Franjo Tuđman", Zapovjedništvo za potporu i Zapovjedništvo specijalnih snaga. Oružane snage imaju mirnodopski i ratni sastav. Mirnodopski sastav Oružanih snaga čine djelatne vojne osobe, državni službenici i namještenici raspoređeni u Oružane snage, pričuvnici pozvani na obuku, ugovorni pričuvnici, kadeti te osobe koje su pristupile dragovoljnom vojnom osposobljavanju. Iznimno, mirnodopski sastav Oružanih snaga čine i ročnici kad je na snazi obvezno služenje vojnog roka. Ratni sastav Oružanih snaga, uz vojne osobe, državne službenike, namještenike i ročnike (kad je na snazi obvezno služenje vojnog roka), čine i vojni obveznici mobilizirani u Oružane snage. OSRH i euroatlantske asocijacije Dio promjena koje su se provodile u OS-u bio je vezan i uz naše pristupanje NATO savezu. Članak 3. spomenutog božićnog Ustava već je u samim počecima suvremene Hrvatske pokazao da su euroatlantske integracije, tj. udruživanje i savezništvo sa zemljama koje dijele jednake najviše vrijednosti, logičan put za mladu Hrvatsku. Punopravnom je članicom najmoćnijeg vojnog saveza Republika Hrvatska postala 1. travnja 2009. kad je u ime RH tadašnja veleposlanica u SAD-u, danas predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, u State Departmentu položila nacionalni instrument ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora. Svojevrsna je promocija naše zemlje kao nove članice NATO-a održana na samitu Saveza u Strasbourgu i Kehlu 4. travnja 2009. godine. Što se tiče Oružanih snaga RH, odnosno Hrvatske vojske, praktična je prilagodba NATO-ovim standardima faktički započela s rujnom 1994. godine kad su u Hrvatskoj počeli raditi stručnjaci iz MPRI-ja (Military Professional Resources Inc.), a punopravnom je članstvu u NATO savezu prethodilo članstvo u Partnerstvu za mir i drugim međunarodnim inicijativama kao što je Američko-jadranska povelja. Hrvatsku je kao novu punopravnu članicu čekao bitan korak: završetak integracije u Savez koji je zahtijevao, osim uloženih, i daljnje značajne napore i prilagodbe u svim područjima rada u obrambenom sustavu. Nadalje, Hrvatska je započela sudjelovanje u NATO-ovu sustavu obrambenog planiranja u kojem su Ciljevi snaga i njihova implementacija najvažniji dio jer se njima dugoročno utvrđuje doprinos koji Hrvatska može dati Savezu svojim obrambenim sposobnostima. U 2008. usvojen paket od 50 partnerskih ciljeva na čije se ostvarenje Republika Hrvatska obvezala tijekom idućih deset godina, pretvoren je u paket Ciljeva snaga koji dugoročno usmjerava razvoj sposobnosti Oružanih snaga. Republika Hrvatska kao nova članica i Oružane snage RH integraciju u NATO završile su najbrže u povijesti što je potvrđeno 25. listopada 2012. godine. Tadašnji načelnik GS OSRH general-pukovnik Drago Lovrić i zamjenik zapovjednika Savezničkog zapovjedništva za transformaciju (Allied Command Transformation – ACT) poljski general zbora Mieczysław Bieniek u Zagrebu su svečano potpisali Deklaraciju o završetku integracijskog procesa OSRH u NATO strukture. Punopravnom je članicom najmoćnijeg vojnog saveza Republika Hrvatska postala 1. travnja 2009.; Foto: NATO Hrvatska danas provodi kontinuiranu politiku sudjelovanja u izgradnji, održavanju i jačanju obrambenih sposobnosti NATO-a putem aktivnosti u sklopu projekata poput Pametne obrane (Smart Defence), Inicijative povezanih snaga (Connected Forces Initiative), Koncepta vodeće nacije (Framework Nation Concept). Osim sudjelovanja u misijama i operacijama kao što je danas Odlučna potpora u Afganistanu ili KFOR na Kosovu, najzapaženiji je doprinos hrvatskih postrojbi u vojnim strukturama NATO-a sudjelovanje u NATO-ovim Snagama za brzi odgovor (NATO Response Force – NRF). Reforme koje je hrvatski obrambeni sustav, uključujući OSRH, provodio u cilju članstva u NATO-u odgovarale su istodobno i standardima Europske unije. Republika Hrvatska postala je punopravna članica EU-a 1. srpnja 2013. godine. Europska unija nema stalnu vojsku, a europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici Republika Hrvatska, među ostalim, pridonosi sudjelovanjem pripadnika OSRH u mirovnim misijama EU-a, sudjelovanjem u multinacionalnim programima Pooling & Sharing čija je namjera da se udruživanjem i razmjenom sposobnosti pridonese održanju, jačanju i daljnjem specijaliziranju obrambenih sposobnosti, a pripadnici OSRH angažirani su i u Borbenim skupinama EU-a (European Union Battlegroups – EUBG). Od ulaska u EU našoj se zemlji otvorilo i članstvo u Europskoj obrambenoj agenciji (European Defence Agency – EDA), osnovanoj s ciljem koordinacije među članicama, posebno u nastojanjima za poboljšanje postojećih obrambenih kapaciteta te radi jačanja europske vojne suradnje i potpore ukupnom razvoju Europske sigurnosne i obrambene politike (European Security and Defence Policy – ESDP). Sudjelovanje u misijama i operacijama Pristupanju NATO savezu zasigurno je pridonijelo i sudjelovanje pripadnika OSRH u međunarodnim misijama UN-a, NATO-a i EU-a u kriznim žarištima diljem svijeta. Tako je od samog početka Republika Hrvatska prepoznata kao zemlja predana očuvanju i uspostavi mira. Sudjelovanje u UN-ovim misijama započela je 1999. godine upućivanjem deset vojnih promatrača u misiju UNAMSIL u Sijeri Leoneu. Broj UN-ovih misija u kojima su sudjelovali pripadnici OSRH povećavao se iz godine u godinu, a zanimljiv je podatak da je 2008. godine od 119 zemalja davateljica mirovnog osoblja Hrvatska bila na prvom mjestu, sudjelujući u dvadeset misija i operacija. Od samog početka pridavala se velika važnost obuci, a postupno su se u Središtu za međunarodne vojne operacije u Rakitju počeli obučavati i pripadnici vojnih snaga stranih zemalja. Hrvatski su vojnici u potpunosti opremljeni hrvatskim proizvodima Hrvatski su vojnici 2003. upućeni u NATO-ovu operaciju ISAF u Afganistanu, iako naša zemlja tad još nije bila punopravna članica NATO saveza. Prvi je hrvatski kontingent, ukupno 50 pripadnika, čiju su većinu (44) činili pripadnici Vojne policije, upućen u Afganistan 28. veljače te godine. Postupno su u operaciji ISAF pripadnici OSRH preuzimali sve važnije i složenije zadaće, posebno u dvama važnim područjima djelovanja, zaštiti snaga i obučno-mentorskim zadaćama. Sudjelovanje u operaciji u Afganistanu znatno je pridonijelo razvijanju interoperabilnosti Oružanih snaga RH za zajedničko djelovanje sa snagama zemalja NATO saveza te je bitno pojačalo politički i vojni kredibilitet Republike Hrvatske kod zemalja članica NATO-a. U operaciji ISAF sudjelovalo je više od 4500 pripadnika OSRH. Završetkom operacije ISAF u prosincu 2014., članice NATO-a s partnerskim su zemljama nastavile pridonositi u Afganistanu sudjelovanjem u misiji potpore miru Odlučna potpora koja je započela 1. siječnja 2015. Dvadeset četvrti HRVCON koji je tad bio u Afganistanu postao je 1. HRVCON nove misije. Novi je iskorak bilo sudjelovanje pripadnika OSRH u operaciji Europske unije EUFOR Tchad/RCA u Čadu i Srednjoafričkoj Republici gdje su upućeni u listopadu 2008. na šest mjeseci, u vrijeme dok Republika Hrvatska nije bila punopravna članica EU-a. Hrvatska je sudjelovanje u operacijama Europske unije nastavila već 2009. i to u sklopu operacije EU NAVFOR ATALANTA. Od 22. prosinca 2014. do sredine travnja 2015. u toj je operaciji sudjelovao i autonomni tim za zaštitu broda (Autonomous Vessel Protection Detachment – AVPD). Od 2009. pripadnici OSRH sudjeluju i u operaciji KFOR na Kosovu. Trenutačno pripadnici OSRH sudjeluju u trima mirovnim misijama UN-a (UNMOGIP, MINURSO i UNIFIL), u NATO-ovoj misiji Odlučna potpora, NATO-ovoj operaciji KFOR te u EU-ovoj operaciji NAVFOR ATALANTA. Hrvatska će u skladu sa svim strateškim dokumentima i vanjskopolitičkim ciljevima i dalje aktivno raditi na uspostavi i očuvanju svjetskog mira, stabilnosti, sigurnosti, demokraciji i vladavini prava. Oružane snage svoju snagu, osposobljenost i opremljenost potvrđuju na vojnim vježbama, domaćim i međunarodnim Opremanje i modernizacija Sve promjene i nove zadaće OSRH, u skladu s planovima i mogućnostima, prati i opremanje te modernizacija opreme i naoružanja. Pri izradi planova i strateških dokumenata kojima su definirani glavni projekti i dinamika opremanja i modernizacije Oružanih snaga, u prvom se redu vodilo računa da im se omogući što bolje obavljanje sadašnjih i budućih zadaća. Od brojnih sustava koji su ušli ili će ući u sastav OSRH, očekuje se podizanje spremnosti i sposobnosti za obavljanje zadaća, i onih u području nacionalne obrane, i onih u sklopu obveza unutar NATO-a. U procesu opremanja naoružanjem i vojnom opremom maksimalno se rabe domaći razvojni i proizvodni potencijali, stoga MORH i OSRH uvelike podupiru projekte hrvatske obrambene industrije. Vrlo snažan argument u korist tom opredjeljenju jest činjenica da je niz hrvatskih tvrtki koje opremaju OSRH, zahvaljujući svojim kvalitetnim inovacijama i proizvodima, etabliran i ugledan i na svjetskim tržištima te postiže znatne izvozne uspjehe. U počecima Hrvatske vojske i u Domovinskom ratu opremanje je bilo otežano zbog UN-ova embarga na uvoz naoružanja. Uz domaću obrambenu industriju, koja je rasla zajedno s vojskom, glavni je "izvor" bila oprema koja je preuzeta oslobađanjem vojarni i drugih objekata koje je držala bivša JNA. Nakon ratne pobjede i skidanja embarga u studenom 1995., u kolovozu 1996. predstavljen je prvi veći javni projekt nabave sustava iz inozemstva. Potvrdio je pravac prilagodbe materijalno-tehničkih sredstava OSRH standardima NATO-a, tj. prelazak s "istočnih" na "zapadne" sustave. Riječ je bila o nabavi triju školskih zrakoplova švicarske proizvodnje Pilatus PC-9. U drugom dijelu devedesetih zapažene su i nabave američkih helikoptera Bell 206B-3 Jet Ranger, a suradnja s domaćom industrijom potvrđena je 1999. narudžbom 20 tenkova M84A4 iz tvrtke Đuro Đaković. Početak 2000.-ih bio je više u znaku preustroja i smanjenja OSRH. Ipak, Hrvatska ratna mornarica 2001. godine u operativnu uporabu uzela je novu raketnu topovnjaču "Kralj Dmitar Zvonimir", a gotovo pet godina poslije protuminski brod LM-51 "Korčula", oba plovila osmišljena i izgrađena u Hrvatskoj. HRZ i PZO opremljen je od 2002. do 2005. simulatorom letenja na avionu MiG-21, proizvodom tvrtke Soko, a iz Kanade je kupljen novi protupožarni avion Canadair CL-415. U tom su razdoblju u Rumunjskoj remontirani i modernizirani lovački avioni MiG-21, u Ukrajini transportni avioni AN-32B (druga faza završena 2007.), a u Hrvatskoj, u Zrakoplovno-tehničkom centru, helikopteri Mi-8. Za HKoV je američkom donacijom dobiven simulacijski sustav MILES 2000, a kupljeno je i 39 talijanskih kamiona za specijalne namjene Iveco. Najveći je projekt opremanja i modernizacije OSRH nabava 126 borbenih oklopnih vozila. Postupak je započeo 2005., sukladno Odluci Vlade RH da će projekt u sklopu ofsetnog ugovora sa stranim partnerom biti povjeren tvrtki Đuro Đaković. Na međunarodnom natječaju pobijedila je finska tvrtka Patria, sklopila konzorcij s tvrtkom Đuro Đaković i do 2013. sva su vozila u raznim inačicama, s osnovnom Kongsbergovom oružnom stanicom od 12,7 mm, završena i isporučena MORH-u. Rezultat je ofsetnog ugovora i nabava dviju raketnih topovnjača klase Helsinki iz Finske koje su od početka 2009. pod imenima "Vukovar" i "Dubrovnik" u Flotili HRM-a. Tijekom 2006. pokrenuta je nabava deset novih višenamjenskih ruskih helikoptera Mi-171Sh, godinu poslije stiglo je pet čeških školskih aviona ZLIN 242 L, a 2007. i 2008. ugovorena su pojačanja za protupožarnu zračnu flotu: dva Canadaira CL-415 te pet Air Tractora AT-802 Fire Boss. Godine 2014. kupljen je još jedan Air Tractor, dvosjed za obuku. Tijekom 2000.-ih i nadalje nabavljana je i NBKO, komunikacijska, pirotehnička te druga inženjerijska oprema... U potonjoj vrijedi istaknuti vrhunske strojeve za razminiranje hrvatske tvrtke DOK-ING. Najveći je projekt opremanja i modernizacije OSRH nabava 126 borbenih oklopnih vozila Zadnjih je godina aktualna i nabava kupnjom ili donacijama od savezničkih zemalja. Od Njemačke su kupljene i očekuje se isporuka 12 operativnih rabljenih haubica PzH 2000 od 155 mm, dodatnih triju haubica za pričuvne dijelove te simulatora za obuku, a 2013. sklopljen je i sporazum o kupnji do 580 različitih tipova nebojnih motornih vozila i kontejnera. Donacijama vlade SAD-a tijekom 2014. primljeno je ukupno 212 vozila MRAP (Mine-resistant Ambush Protection). Pred realizacijom je i nabava 16 američkih izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior, a HRZ i PZO prošle je godine primio eskadrilu borbenih aviona koja je kompletirana nabavom, remontom i nadogradnjom u Ukrajini. Što se tiče osobne opreme i naoružanja, hrvatski su vojnici u potpunosti opremljeni hrvatskim proizvodima. Tu su, primjerice, odore Kroko, kacige Šestan-Busch, puške VHS i VHS2 tvrtke HS Produkt, a od domaće industrije s nestrpljenjem se očekuje prvi od pet obalnih ophodnih brodova koje Brodosplit gradi za HRM. Ta je grana uvelike ojačana prošlogodišnjim remontom protubrodskog sustava RBS-15 obavljenim u Hrvatskoj. Što se tiče budućnosti, Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje od 2015. do 2024. godine predviđa nalaženje trajnog rješenja za zaštitu zračnog prostora, nabavu novih PZO sustava te protuoklopnih sustava, modernizaciju tenkova M84 i BVP-a M-80, opremanje BOV-ova Patria oružnim stanicama i druge projekte. Velik iskorak u području vojne izobrazbe Tijekom proteklih 25 godina učinjen je velik iskorak i u području vojne izobrazbe. Iako je za uspješno funkcioniranje bilo kojeg sustava nužna sinergija mnogih elemenata, ipak na početku i na kraju svega stoji čovjek. Izgradnja sustava vojne izobrazbe bilo je jedno od temeljnih pitanja koje je pratilo izgradnju Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Krovna je obrazovna ustanova OSRH Hrvatsko vojno učilište koje od rujna 2015. nosi ime prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Utemeljeno je u Domovinskom ratu kao mjesto gdje će se stjecati nova znanja i nove sposobnosti, a proteklih je godina nastavljena njegova uspješna misija i afirmacija. Danas se u sklopu HVU-a organizira i provodi izobrazba za potrebe pripadnika OSRH, ali i oružanih snaga drugih zemalja. Učilište provodi redovite cikluse Temeljne i Napredne dočasničke izobrazbe, Intergranske zapovjedno-stožerne izobrazbe i Vojno strukovne izobrazbe časnika u funkcionalnim područjima, izobrazbu na Ratnoj školi, a tu je još i Središte za strane jezike, Tečaj obrambene diplomacije, Tečaj strategijskog planiranja te niz drugih specijalističkih tečajeva. Škole i tečajeve godišnje završi oko tisuću polaznika iz OSRH, brojni strani polaznici te polaznici iz drugih ministarstava i tijela državne uprave. Godine 2003. započela je realizacija projekta civilno-vojnog školovanja Kadet koji je pokrenut u suradnji Ministarstva obrane RH te Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu s ciljem popune OSRH mladim visokoobrazovanim časnicima. Novi iskorak u redovitom školovanju časnika OSRH učinjen je kad je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu i 11 njegovih fakulteta započelo 2014./2015. projekt novih studijskih programa kojima se namjerava integracijom civilno-vojnih programa transformirati sustav vojnog školovanja. Te su godine pokrenuta dva nova sveučilišna preddiplomska programa: Vojno vođenje i upravljanje te Vojno inženjerstvo. Novi studiji zamjenjuju program Kadet u njegovu većem dijelu, osim u onom koji se odnosi na školovanje vojnih pilota i koji ostaje na Fakultetu prometnih znanosti (smjer Aeronautike). Godine 2015. započinje novi proces transformacije Učilišta u visokoobrazovnu i znanstveno-istraživačku ustanovu, kao i razvoj potencijala za stvaranje konkurentnog vojnoobrazovnog sustava privlačnog za zemlje u okruženju. Transformaciju obrazovnih programa i integraciju u sveučilišnu zajednicu prati i uređenje objekata Kampusa HVU-a koji bi se trebao izgraditi kao moderan vojni kampus koji će zadovoljavati najviše standarde. Time bi se počeo ostvarivati plan da se od HVU-a stvori centar izvrsnosti u kojem će vladati najbolji uvjeti za život i rad kadeta, dočasnika i časnika, ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i u okruženju. Godine 2003. započela je realizacija projekta civilno-vojnog školovanja Kadet koji je pokrenut u suradnji Ministarstva obrane RH te Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu s ciljem popune OSRH mladim visokoobrazovanim časnicima Potvrđivanje osposobljenosti i vojnih mogućnosti Oružane snage svoju snagu, osposobljenost i opremljenost potvrđuju na vojnim vježbama, domaćim i međunarodnim. Krndija 94, Bandira 94, Posejdon 94...... neke su od prvih vojnih vježbi. Osim na domaćim, pripadnici Oružanih snaga RH još su prije pristupanja NATO savezu sudjelovali na brojnim međunarodnim vježbama na kojima se potvrđivala osposobljenost i dostignuti stupanj interoperabilnosti potreban za rad s oružanim snagama zemalja članica Saveza. U ovom ćemo pregledu spomenuti samo neke od njih. Uz vježbe pojedinih grana i postrojbi koje postaju redovite, u rujnu 2000. u akvatoriju Žirja održana je bilateralna vježba hrvatskih i američkih snaga Phiblex 2000. Zanimljiv detalj s vježbe bilo je prvo spuštanje helikoptera iz zemlje koja nije članica NATO-a na američki brod. Bili su to počeci suradnje s partnerskim zemljama koje su danas glavni saveznici Republike Hrvatske i njezinih Oružanih snaga. Brod HRM-a "Faust Vrančić" sudjelovao je u vježbi Adrion 2006 ispred Ancone, a ta se velika multinacionalna mornarička vježba dvije godine poslije održala u Splitu. Velika je logistička vježba LOGEX svoju tradiciju započela upravo u Hrvatskoj koja joj je 2007. bila domaćin. Jedna od najvećih međunarodnih vježbi koja je pokazala vrhunsku uvježbanost OSRH bila je NATO-ova Noble Midas koja se u listopadu 2007. održala u Hrvatskoj. Te je godine bila najvažnija vježba na razini Saveza i najveća dotad održana u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se održavalo i nekoliko međunarodnih vježbi specijalnih postrojbi. U rujnu 2007. održana je vježba Adriatic Eagle, a dvije godine poslije, kao punopravna članica NATO saveza, Hrvatska je bila domaćin vježbe Jackal Stone 09, najveće vježbe specijalnih postrojbi u Europi te godine. Hrvatska je 2010. bila domaćin međunarodne vježbe Black Bear 2010, a riječ je bila o uvježbavanju NATO-ove Multinacionalne bojne VP-a (Multinational Military Police Battalion – MNMPBAT). Godine 2008. održana je vježba Hrvatski ponos čija je svrha bila pokazati osposobljenost i interoperabilnost snaga, kao i tehnike i taktike koje se primjenjuju u mirovnim misijama UN-a i NATO-a. Tu je ulogu poslije preuzela vježba Mir koja je danas temelj za ocjenjivanje snaga prije upućivanja u misiju potpore miru Odlučna potpora. Na vježbi Mir uz naše sudjeluju i snage zemalja iz inicijative A5 koje se zajednički upućuju u misiju. Godinu nakon ulaska u NATO prvi je put održana domaća vježba Udar čija je svrha bilo ocjenjivanje spremnosti postrojbi HKoV-a deklariranih za sudjelovanje u mirovnim operacijama i misijama NATO-a. Broj vježbi povećavao se iz godine u godinu, a u skladu s novim sigurnosnim ugrozama mijenjao se i njihov karakter. Tako je u studenom 2014. održana najveća NATO-ova vježba iz područja cyber obrane. U vježbi Cyber Coalition 14 sudjelovalo je 26 zemalja članica NATO-a i sedam partnerskih zemalja, što znači oko 600 sudionika na više desetaka različitih lokacija. U Zagrebu je radio tim od 40 stručnjaka iz područja informatičkih tehnologija. Obrana informacijskog prostora vrlo je važna za ostvarenje Ciljeva sposobnosti koje je Hrvatska preuzela ulaskom u NATO. Obrana od požara, poplava, suše, inženjerijski radovi, traganje i spašavanje na kopnu i moru, hitni medicinski prijevoz bolesnih i unesrećenih osoba te organa za transplantaciju samo su neki od vidova pomoći civilnom stanovništvu Godina 2015. ostat će upamćena kao godina velikih vježbi. U svibnju je, dvadeset i jednu godinu nakon prvog Posejdona, Hrvatska ratna mornarica provela u akvatoriju Dugog otoka uspješno gađanje protubrodskom raketom RBS-15B s raketne bitnice i tako pokazala da je zadržala sposobnost uporabe tih raketa kao ozbiljnog sredstva odvraćanja od svih prijetnji s mora. Spomenimo i kako su također u svibnju četrnaest vozila Patria, dva kamiona MAN i tri kontejnera s opremom utovareni na željezničke vagone na terminalu u zagrebačkom Vrapču i krenuli put vojnog poligona JMRC "Hohenfels" u SR Njemačkoj na međunarodnu vojnu vježbu Combined Resolve IV. Pripadnici OSRH sudjelovali su i u vježbi Trident Juncture 15, najvećoj vojnoj vježbi Saveza u zadnjih deset godina. Zajedno je radilo oko 36 000 sudionika iz više od 30 savezničkih i partnerskih zemalja. Zanimljivo je da su pripadnici OSRH do španjolskog poligona prevoženi morem, kopnom i zrakom. Održana je i vojna vježba Štit, s najduljom tradicijom u OSRH, koja je danas međunarodnog karaktera. Prošle je godine na poligonu na Slunju održana najveća vojna vježba Oružanih snaga RH još od Domovinskog rata, nazvana Združena snaga 15, ujedno prva vojna vježba koja se provodila u četirima dimenzijama ratovanja – na kopnu, moru, iz zraka te u cyber prostoru. Bila je to pokazna vježba s bojnim gađanjem u kojoj je sudjelovalo više od 1000 pripadnika svih ustrojstvenih cjelina OSRH. Cilj vježbe bio je pokazati integrirane sposobnosti OSRH i uspješnost uvođenja novih sustava i opreme u operativnu uporabu. Upravo na vojnim vježbama koje su najbliže praksi vojnih vještina za koje se snage kontinuirano pripremaju, oružane snage jačaju spremnost i osposobljenost za sve dodijeljene zadaće i misije. Pomoć civilnoj zajednici Iako je temeljna uloga Oružanih snaga RH obrana zemlje i saveznika, jedna je od njezinih važnih zadaća u mirnodopskim uvjetima pružanje pomoći lokalnoj zajednici kao i civilnim institucijama RH u slučaju elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa u čemu sudjeluju sve tri grane. Obrana od požara, poplava, suše, inženjerijski radovi, traganje i spašavanje na kopnu i moru, hitni medicinski prijevoz bolesnih i unesrećenih osoba te organa za transplantaciju samo su neki od vidova pomoći civilnom stanovništvu. Pomažu u spašavanju prirodnih i materijalnih dobara, imovine, domova i, najvažnije i neprocjenjivo, ljudskih života. Upravo su zahvaljujući brzim intervencijama pripadnika OSRH, njihovom profesionalnošću, humanošću i velikom srcu spašeni mnogobrojni ljudski životi, djeca, novorođenčad, kojima je jedini spas bio helikopter OSRH. Canadairi su branili i neobranjivo, onemogućili su nebrojeno puta vatrenu stihiju koja je prijetila da domove ljudi pretvori u požarišta, piloti helikoptera spašavali su i izvlačili unesrećene iz usjeka planina... Oružane snage RH pružale su i potporu u naporima zbrinjavanja migranata tijekom njihova boravka u Republici Hrvatskoj odnosno prolaska kroz RH. U sklopu zajedničke operacije EU-a Triton, pripadnici OSRH spašavali su migrante na Sredozemlju. Zbog svih postignuća OSRH u 25 godina postojanja, ne čudi podatak da prema rezultatima anketnog istraživanja koje je 2015. godine proveo Institut Ivo Pilar ispitanici najveće povjerenje imaju upravo u hrvatsku vojsku. U proteklih 25 godina Oružane snage izrasle su u respektabilnu vojsku koja je jamac sigurnosti svih građana Republike Hrvatske, a na globalnoj razini, sudjelujući u međunarodnim misijama i operacijama, pridonose međunarodnom miru, stabilnosti i sigurnosti. Zahvaljujući rezultatima koje su ostvarile, Republika Hrvatska danas je mirna, stabilna i slobodna zemlja, na svjetskoj razini prepoznata kao promicateljica mira i sigurnosti, te aktivna i konstruktivna članica NATO saveza i Europske unije. [/size]
Od redarstvenih do vojnih snaga Blokade prometnica, protuhrvatski mitinzi, napadi na hrvatsku policiju, prva hrvatska žrtva na Plitvicama,... bili su samo neki od jasnih pokazatelja novoj vlasti o pokušaju nasilnog zaustavljanja započetih demokratskih procesa u Hrvatskoj te da će za obranu Ustavom zajamčenih vrijednosti iznad svega biti potrebna jača oružana vojna snaga. Premda je JNA oduzela sve oružje Teritorijalne obrane i premda zbog postojećih zakona tad još nije bilo moguće osnovati vojsku, pristupilo se formiranju postrojbi unutar MUP-a RH. Hrvatski sabor donio je 18. travnja 1991. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, u kojem se već tad kao nova cjelina u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova spominje i Zbor narodne garde. Temeljem tog Zakona, predsjednik Franjo Tuđman donosi Odluku o preustroju redarstvenih snaga MUP-a u posebne operativne obrambene postrojbe ZNG-a, pa su sukladno toj Odluci početkom svibnja ustrojene prve četiri brigade ZNG-a (označene kao "A" brigade). Unatoč prilično skromnoj opremi i naoružanju, počinje formiranje prvih vojnih postrojbi koje su hrvatskoj, ali i svjetskoj javnosti predstavljene na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićoj ulici 28. svibnja 1991. i taj se dan obilježava kao Dan Oružanih snaga RH i Dan Hrvatske kopnene vojske. Postrojavanje novoosnovanih vojnih snaga i stasanje vlastite vojne snage u to je vrijeme u cijelom hrvatskom narodu budilo izniman ponos i nadu jer upravo su te snage upućivane na najkritičnija napadnuta područja, a ubrzo i po cijeloj Hrvatskoj s ciljem njezine obrane. Sljedeći korak u razvoju HV-a bilo je donošenje Zakona o obrani 26. lipnja 1991. godine. Tim je Zakonom utvrđeno da oružane snage RH tvore jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske (HV) i ZNG-a, a pričuvni sastav Teritorijalne obrane prevodi se u pričuvni sastav ZNG-a. Krajem srpnja ustrojava se Zapovjedništvo ZNG-a, pozadinske baze Zapovjedništva ZNG-a (Tuškanac), Časnička škola Kumrovec, četiri brigade ZNG-a, pričuvne brigade od 99. do 120. i samostalni bataljuni ZNG-a. U tom je razdoblju ustrojeno i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa, Zapovjedništvo ZNG-a za Slavoniju i Baranju, Zapovjedništvo obrane za sjevernu i srednju Dalmaciju i druga zapovjedništva koja su preuzela zapovijedanje nad postrojbama u svojem području odgovornosti i počela voditi borbena djelovanja u suradnji s republičkim kriznim stožerom te s regionalnim i općinskim kriznim stožerima. Događaji koji će uslijediti pokazat će opravdanost ustrojavanja vlastite vojske te još jednom dokazati kako su ljubav prema domovini te odlučnost i hrabrost da se obrani vlastiti dom moćniji i od najjačeg oružja. Pripadnici ZNG-a na samom su početku Domovinskog rata, zajedno s pripadnicima MUP-a, podnijeli najveći teret brutalne agresije kojoj je Hrvatska bila izložena te su svojom hrabrošću i požrtvovnošću spriječili neprijateljske pokušaje koji su na sve moguće načine nastojali onemogućiti stvaranje hrvatske državnosti i očuvanje njezine samostalnosti i suverenosti. Oni su bili temelj i okosnica ustrojavanja hrvatskih vojnih postrojbi, a iz njihovih se redova popunjavao zapovjedni kadar koji je vodio postrojbe HV-a u najtežim i presudnim borbama za hrvatsku slobodu i neovisnost.
Čestitamo 25.godina OS Repubilke Hrvatske, dan kada su se po prvi puta u povijesti ustrojile pobjedničke snage, koje su slomile kičmu velikosrpskog agresora. Na ovaj dan sjetimo se poginulih i nestalih branitelja.
-Hrvatska strana imala je 10.668 poginulih i 2915 “nestalih” (ukupno 13.583) te 37.180 ranjenih osoba u Republici Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo 9909, a ranjeno 20.649 Hrvata (podaci iz izvješća predsjednika RH F. Tuđmana na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996.)
-prema podacima iz 1999. hrvatska strana imala je 12.131 poginulih i 2251 “nestalih” (ukupno 14.382) te 33.043 ranjenih osoba
-prema najnovijim podacima u Domovinskom ratu poginulo je ili nestalo oko 13.000 Hrvata
2. lipnja 1995. – dramatična priča pilota F-16 srušenog u Bosni
Photo: SRA TANA R. HAMILTON, commons.wikimedia.org Braniteljski Portal, KULTURA, NA DANAŠNJI DAN
Pilot Scott O’Grady sigurno se ejektirao prije nego što je zrakoplov uništen i padobranom se spustio u bosanske planine. Obaranje se dogodilo nedaleko od Mrkonjić Grada, na području pod kontrolom Republike Srpske. Na današnji dan 1995. dogodio se incident po kojem je snimljen film “Iza neprijateljskih linija” (Behind Enemy Lines) s Owenom Wilsonom i Genom Hackmanom. S neba iznad Bosne srušen je američki zrakoplov tipa F-16 Fighting Falcon. Pilot Scott O’Grady sigurno se ejektirao prije nego što je zrakoplov uništen i padobranom se spustio u bosanske planine, donosi narod.hr. Za razliku od filma, zrakoplov F-16 je jednosjed, pa je O’Grady bio sam u njemu. Obaranje se dogodilo nedaleko od Mrkonjić Grada, na području pod kontrolom Republike Srpske. Srbi su avion srušili protuzračnim raketnim sustavom tipa 2K12 Kub. Kad je sletio, pilot O’Grady namazao je lice blatom. Kad su srpske postrojbe došle do sjedala s padobranom sakrio se u blizini legnuvši licem prema zemlji. Udarali su puškama po zemlji u blizini njega, ali ga nisu otkrili. Skrivao se po planinama šest dana jedući lišće, travu i kukce. U misiju spašavanja krenuli su američki marinci s dva teška Sea Stallion helikoptera i 51 vojnikom, poletjevši s nosača helikoptera USS Kearsarge u Jadranu.
Uspješno su pokupili O’Gradyja, no kad su se helikopteri vraćali Srbi su ih gađali protuzračnim raketama i pucali na njih iz ručnog oružja. Helikopteri su zadobili rupe od metaka, ali su se ipak uspjeli sigurno vratiti na nosač.
6. lipnja 1992. ‘Lipanjske zore’ – oslobođen Mostar i dolina Neretve
Dana 6. lipnja 1992. pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba. U prva dva dana došlo je do žestokih borbi gdje je HV napredovala iz smjera Metkovića dolinom Neretve prema selima Počitelj, Hotanj i Prebilovci. Udružene snage HV-a, HVO-a i HOS-a osvojile su do 8. lipnja sve planirane strateške točke i uspostavili kontrolu nad neprijateljskim utvrdama u Klepcima i Šunja Glavi. Stolac i Mostar – u hrvatskim rukama! Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca i uskoro dolazi na brdo Hum i osvaja zapadni dio grada Mostara. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Među hercegovačkim Hrvatima zavladala je velika radost! Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Pri povlačenju Srbi i JNA su digli u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata.
Završetak akcije 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine.
Udruga pripadnika postrojbe HVO-a “Ante Bruno Bušić” priredila je program obilježavanja 24. godišnjice osnutka prve profesionalne postrojbe Pukovnije i 1. gardijske brigade HVO-a. Obljetnica se obilježava 13. lipnja na Sv. Antu u Posuškom Gracu gdje je postrojba i osnovana, prenosi Kamenjar.com
Program: U 16 sati je sv. misa za poginule pripadnike Pukovnije, koju predvodi fra Mario Knezović. U 17 sati je svečani mimohod do spomenika poginulim pripadnicima, polaganje vijenaca u 17:30 sati i obraćanje gostiju. Na kraju je zajednički skup na domjenku u 18 sati.
Na obljetnicu dolazi i ministar branitelja RH Tomo Medved u pratnji nekoliko ministara i saborskih zastupnika
Utemeljenje Povijest ove brigade započinje početkom ožujka 1992., u Posuškom Gradcu gdje je, po zapovjedi generala Ante Zorislava Rose, utemeljena prva profesionalna hrvatska postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni. Tada HVO još nije bio službeno ni osnovan, a bošnjački političari u Sarajevu su sebe i sve oko sebe uvjeravali kako “rata neće biti”. Postrojba je popunjena isključivo dragovoljcima, s ciljem obrane od srpskog agresora. Prvi zapovjednik postrojbe bio je Slavko Grubišić, hrvatski povratnik iz emigracije.
Pukovnija Novoutemeljena postrojba nosila je naziv Bojna “Knez Branimir” sa četiri satnije, u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u Pukovniju “Ante Bruno Bušić”. Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13. lipnja 1992. god. Pukovnija je imala četiri bojne, posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”. Jačanjem borbi u srednjoj Bosni donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”, također po poginulim pripadnicima postrojbe. U listopadu 1992. zapovjednik postrojbe postaje Antun Luburić.
Akcije Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu, livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča, čitava 1992. protekla je u napadnim operacijama, koje su Bušići, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. Došla je 1993., zategnuti odnosi između HVO-a i Armije BiH, bošnjačke i hrvatske politike, dovela je do novog, još krvavijeg rata. I opet su Bušići bili u prvome redu.Uskoplje, Bugojno, Konjic, Mostar, Žepče, Travnik, smjenjivale su se bitke, pobjede, ali je rastao i broj poginulih. Te godine obljetnica postrojbe nije obilježena. Samo nekoliko dana ranije na konjičkom ratištu, u osvajanju strateške kote pukovnija je imala nekoliko poginulih pripadnika. Zadaća je, usprkos žrtvama, i tada bila obavljena.
Gardijska brigada, bušići amblem
Bušići odlaze u Mostar gdje se vode žestoke ulične borbe. Bušići su u središtu mostarskog pakla, a u to vrijeme baza postrojbe je vojarna na Heliodromu. Krajem ljeta, početkom ofenzive Armije BiH na Uskoplje, Bušići opet stižu u pomoć. Slamali su se na njima juriši Armije BiH i mudžahedinskih postrojbi stranih plaćenika, ali usprkos svim problemima s kojim se postrojba susretala, Bušići su izdržali. Rovovi su bili toliko blizu da su se vojnici obje strane dobacivali ručnim bombama, ali Uskoplje nije palo.
To je i vrijeme najveće krize postrojbe koja je bila trn u oku mnogima jer nije pljačkala i sramotila svoj narod, nego ga je branila. Istodobno žepačka bojna bila je kralježnica obrane žepačke enklave. Kraj 1994. i sukoba s Armijom BiH Bušići su dočekali na uskopaljskom ratištu. Pukovnija potom prelazi u Čapljinu, gdje u vojarni “Božana Šimovića” počinje preustroj pukovnije u 1. gardijsku brigadu HVO “Ante Bruno Bušić”. Tada se prvi put na jednom mjestu objedinjuju sve bojne brigade, priključuju im se i tenkovske, topničke i mehanizirane bojne, osniva se protuoklopna raketna divizija koja će po zlu upamtiti tenkove i oklop generala Mladića predstojećeg ljeta. Pod zapovjedništvom tada brigadira, kasnije generala Željka Glasnovića, novoustrojena 1. gardijska priseže domovini.
busici-kupres
Zadnja promjena: Admin; sub pro 31, 2016 10:03 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.
Objavio Ante B - 07/09/20161 Arhiva/Robert Anic/PIXSELL
Prije 26 godina iz najodlučnijeg dijela hrvatskog naroda stasala je jedna mlada, nova generacija ljudi koja je pokazala odlučnost i odvažnost u stvaranju hrvatske države.
Antiteroristička jedinica Lučko jedinica je specijalne policije Republike Hrvatske u sastavu Zapovjedništva specijalne policije MUP-a, posebno osposobljena za rješavanje kriznih situacija visokog rizika, posebice talačkih kriza.
Antiteroristička jedinica Lučko osnovana 7. rujna 1990. godine, i u vrijeme osnutka predstavljala je prvu organiziranu postrojbu hrvatske države koja se u tom trenutku mogla suprotstaviti agresoru na Republiku Hrvatsku.lučko atj
ATJ Lučko je najelitnija specijalna jedinica Hrvatske policije i uz Bojnu za specijalna djelovanja OSRH-a jedna od najelitnijih postrojbi Republike Hrvatske. Broji oko 130 članova, koji su posebno obučeni u rješavanju talačkih situacija u zrakoplovima ili na brodovima te za ronjenje.
Tijekom 1990.-1991. Jedinica izvodi niz zadaća uspostavljanja javnog reda i mira što su ih narušili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj. Jedinica sudjeluje u nizu akcija koje su imale zadaću oduzeti oružje od bivše JNA, te naoružavati i obučavati jedinice koje kasnije čine osnove stvaranja Hrvatske vojske.
Među ostalim zauzima vojarne u Delnicama, Samoboru, Dubokom Jarku, Dugom Selu, Prečkom, Komandu V. zrakoplovnog korpusa u Maksimirskoj, blokira vojarne “Maršal Tito” u Novom Zagrebu, Zračnu luku Zagreb, zauzima vojni odašiljač na Sljemenu i uhićuje generala JNA Aksentijevića.
Svoje vatreno krštenje Antiteroristička jedinica Lučko prolazi 1. ožujka 1991. u Pakracu.
Ubrzo su uslijedili Krvavi Uskrs na Plitvicama, Glina, Topusko, Petrinja, Dragotinci, ponovo Pakrac-Okučani, Aerodrom Pleso, Dubica, Delnice, Marinci, Dubrovnik, Cavtat, Maslenica, Medački džep, Daruvar, Bučje, Požega (Ivanovac), “Bljesak” i “Oluja”, Petrova Gora i “Oluja Obruč”.
Sjedište ove specijalne jedinice je u Lučkom, kraj Zagreba.
Pripadnici ATJ Lučko od 7. rujna 1990. godine do završetka ratnih operacija u cijelosti su ispunili navedene zapovjedi prvog hrvatskog predsjednika.
- U Kusonjama kod Pakraca 20 hrvatskih branitelja od kojih je njih 18 iz sastava "A" satnije 105. brigade ZNG-a dospijeva u zasjedu ( u napad su išli samo oni s automatskim puškama). Sklonili su se u jednu kuću i pružali su otpor, a povuči se nisu željeli jer bi to značilo kako bi ostavili ranjenike. U borbi je poginulo njih 13, a sigurno je poginulo 6 četnika. Prvi su im u pomoć krenulil suborci od kojih je samo jedan imao automatsku pušku, ostali su imali karabine (s oko 18 metaka), a jedan (Ivan Palić) nije imao oružja nego se je nadao zarobiti pušku. Pomoći su došli u kombiju, uspjeli su doći do oko 70 metara od kuće u kojoj su se nalazili preživjeli, ali je kombi tada uništen bacačem, Ivan Palić je poginuo, a njih 5 je ranjeno. Usprkos naporima branitelja Pakraca nije se uspjelo probiti obruč naprijatelja, pa su se preživjeli predali tek drugi dan ujutro. U zadnjem javljanju preko veze molili su pomoć, jer su ranjenici počeli gubiti svijest. Sudbina branitelja doznala se tek po oslobađanju ovoga dijela Slavonije u prosincu 1991. godine, kada su svi pronađeni izmasakrirani u zajedničkoj grobnici Rakov Potok. Ubijeni su ležeći na cesti rafaljnom paljbom u leđa, a jedan je ubijen metkom u potiljak. Sahranjeni su 5. veljače 1992. godine na bjelovarskom groblju "Borik". Sprovod je predvodio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.
U Kusonjama su poginuli: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara. Nažalost, to mjesto u Kusonjama postalo je još jednom poprište tragedije.
Obilježavajući drugu obljetnicu (8. rujna 1993.) stradanja hrvatskih vitezova u Kosonjama, polažući vijence, od podmetnute mine smrtno su stradali zapovjednik 105. brigade HV Stanko Palić, a sa njim i bojovnici Mirko Pereš i Željko Šegović
AUTORI: Prof. Ilija Vučur i prof. Josipa Maras Kraljević/Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata
ZA OBJAVU PRIREDIO: Marko Marković ILUSTRACIJE: HMDCDR
UVOD
Zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije (JNA) napali su 7. listopada 1991. Banske dvore, političko središte Hrvatske, na Trgu sv. Marka na povijesnom Gradecu – Gornjem gradu u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske.
Tim klasičnim činom državnoga terorizma JNA je, tada već kao sredstvo provođenja velikosrpske politike oružanim putem, pokušala ubiti legitimno izabranoga predsjednika Republike Hrvatske dr. sc. Franju Tuđmana, koji je u svom uredu imao sastanak s predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antom Markovićem, dakle s dužnosnicima države s kojom je Hrvatska Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti 25. lipnja 1991. započela proces razdruživanja.
Očigledno, čekao se trenutak u kojem će sva trojica biti na okupu, jer su i Mesić i Marković, iako bez većeg političkog utjecaja, kao Hrvati na formalno značajnim saveznim dužnostima ipak bili prepreka unitarističkim i velikosrpskim snagama za nesmetano provođenje njihove politike i pokušaj uvođenja ratnog stanja u SFRJ, koje je vojni vrh JNA i političko vodstvo Srbije tražilo.
U trenutku napada na Banske dvore, na drugoj strani Markova trga, u zgradi Sabora Republike Hrvatske nalazili su se saborski zastupnici. Navedenoga je dana završavao tromjesečni moratorij na odluke o samostalnosti Hrvatske i Slovenije, potpisan na Brijunima 7. srpnja 1991. (Brijunski sporazum). Okolnost da su na istom mjestu u isto vrijeme bili Predsjednik Republike Hrvatske kao glavni politički protivnik i predstavnici saveznih institucija koji su, makar formalno, ometali centralističko-jugoslavenske, odnosno velikosrpske političke i vojne planove, te prestanak moratorija na Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Hrvatske, zasigurno su presudile u odluci vojnog vrha JNA da zapovjedi zračni napad na Banske dvore 7. listopada 1991. godine.
Napad na Banske dvore i povijesnu jezgru Zagreba, 7. X. 1991.
Nakon potpisivanja Brijunskog sporazuma hrvatska je vlast, uz posredovanje međunarodne zajednice, za čitavo razdoblje trajanja moratorija na odluke o samostalnosti, kroz mnogobrojne razgovore i pregovore s političkim i vojnim vrhom u Beogradu bezuspješ-no pokušavala postići mirno rješenje. Međutim, bez obzira na sve poduzeto, zbog ponašanja JNA i srbijanskoga vodstva, te njihove suradnje, napad jugoslavenske vojske na glavni grad Hrvatske činio se realnom opcijom. Posebice kad su krajem rujna i početkom listopada 1991. JNA, odnosno srpsko-crnogorske snage krenule u napad duž cjelokupnog ratišta, od krajnjeg istoka pa do krajnjeg juga Hrvatske.
Pravci leta zrakoplova JNA
Prema sjećanju Franje Gregurića, predsjednika Vlade demokratskog jedinstva, na sjednici Kriznog stožera Vlade Republike Hrvatske i Vrhovnog državnog vijeća održanoj 5. listopada 1991. zaključeno je da treba provoditi mjere obrane suvereniteta Republike Hrvatske, ali i neposredne obrane grada Zagreba.
Naime, Štab Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ uputio je 1. listopada 1991. pismo predsjedniku Republike Hrvatske, Vladi RH i Glavnom stožeru Hrvatske vojske u kojem upozoravaju da će za svaki napadnuti i osvojeni objekt JNA biti odmah „uništen po jedan objekt od vitalnog značenja za Republiku Hrvatsku“, a prijetilo se i napadom na civilne objekte u svakom gradu u kojemu će biti napadnut i osvojen garnizon JNA.
Također se otvoreno prijetilo i mogućim vojnim operacijama širih razmjera na teritoriju RH i to, kako se navodi u pismu, zbog osvajanja vojarni i drugih vojnih objekata odnosno kršenja dogovorenih primirja. Kao zadnja točka, zahtijevalo se slobodno povlačenje postrojbi JNA, s cjelokupnom tehnikom i imovinom te članova njihovih obitelji, uz mogućnost prisustva međunarodnih promatrača.Potpisani „Štab Vrhovne Komande“ na kraju pisma zapravo skriva činjenicu da se radi o Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu (SSNO), odnosno o generalu JNA Veljku Kadijeviću koji se nalazio na njegovu čelu.
U zadanim zakonskim okvirima iz 1980-ih, propisano je da ulogu Vrhovne komande u ratnim okolnostima preuzima Predsjedništvo SFRJ, a SSNO ima ulogu Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ. Iz navedenog se može iščitati sljedeće.
Prvo, s obzirom da je Stjepan Mesić na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ postavljen tek nakon dva mjeseca odugovlačenja i osporavanja prava, te na odnos snaga u tom jugoslavenskom političkom tijelu gdje je prevagu odnosila (pro)srpska strana, razvidno je da regularno Predsjedništvo SFRJ s hrvatskim predstavnikom Mesićem na čelu nije imalo nikakav utjecaj ni na donošenje odluka ni na upravljanje saveznim oružanim snagama.
Drugo, znakovita je činjenica da je jugoslavenski vojni vrh pokušao samovoljno proglasiti ratno stanje uz prijetnje legalno i demokratski izabranim hrvatskim vlastima. Još tijekom prolje-ća 1991. godine Predsjedništvu SFRJ i Štabu Vrhovne komande nije uspio pokušaj uvođenja izvanrednog stanja u Jugoslaviji, ali gore navedeni dokument odnosno pisane prijetnje s početka listopada 1991. pokazuju da beogradski politički i vojni vrh nije odustajao od te ideje.
Samo jedan dan nakon Kadijevićeve pisane prijetnje, 2. listopada 1991., krnje Predsjedništvo SFRJ u sastavu od samo četiri člana (Srbija, Vojvodina, Kosovo i Crna Gora) odlučilo je podržati odluku Štaba Vrhovne komande i uvesti izvanredno stanje tj. “stanje neposredne ratne opasnosti”. Na istoj su sjednici prihvatili programsku osnovu o rješavanju krize u Jugoslaviji s “platformom o položaju Krajine u budućoj Jugoslaviji”. Krajina kao samoproglašena srpska paradržava u nastajanju, ovim potezom praktički dobila status relevantnog političkog subjekta, osobito ako je poznata činjenica da je na navedenoj sjednici Predsjedništva SFRJ bio i Milan Babić, predsjednik Vlade SAO Krajine. Time je ono prihvatilo stajalište pobunjenih Srba o pravu naroda na samoopredjeljenje.
Njihov je stav bio da Srbi iz Republike Hrvatske žele živjeti u Srbiji, a pri tome bi se određeni dio hrvatskog teritorija pripojio željenoj (srpskoj) državi. Iz ovih se poteza jasno vidi uigranost (veliko)srpskog političkog i vojnog vodstva koje je nelegalno koristilo još uvijek postojeće jugoslavenske institucije. Prijetnjama ratom Hrvatskoj, koja je već bila proglasila samostalnost i suverenost te najavama izdvajanja dijela hrvatskog teritorija pokušalo se, makijavelistički, postići da Hrvatska ostane u Jugoslaviji.
Dramatičnost situacije i opasnosti koje su prijetile Hrvatskoj opisuju izravni sudionici tih događaja, koji su tada bili na važnim dužnostima u hrvatskoj politici. Tako tadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić u svojoj knjizi navodi da je upravo u danima prije napada na Banske dvore, a nakon dobivene informacije da će uslijediti opći napad na Zagreb, intervenirao kod samog sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, da to pokuša spriječiti svojim utjecajem u Beogradu.
Informaciju o mogućem napadu na glavni hrvatski grad potvrđuje i Mario Nobilo, tada savjetnik predsjednika RH za vanjsku politiku.
O postojanju plana JNA za napade po Zagrebu, svjedoče i oficiri JNA koji su prešli na hrvatsku stranu. Prema tom planu, u Zagrebu su trebali biti bombardirani „svi vitalni objekti: Banski dvori, Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatska radiotelevizija, Hrvatska pošta i telekomunikacije, Toplana…, a planirana je uporaba 70 – 80 aviona koji bi letjeli u tri borbena leta.“
S obzirom da većeg napada na sam grad nije bilo, osim navedenog na Gornjem gradu, moguće je pretpostaviti da je intervencijom sovjetskog predsjednika ipak spriječena katastrofa većih razmjera. Vjerojatno je i procjena srpskog vojnog i političkog vodstva bila da bi od većeg napada na grad Zagreb imali više političke štete nego vojne koristi.
Opcija „kirurškog reza“ odnosno ubojstva hrvatskog predsjednika i njegovih suradnika imala bi veći učinak s posljedicama koje su priželjkivali i planirali. Bilo bi moguće pred međunarodnom javnosti negirati vezu s ubojstvom ili ga lakše pravdati od šireg napada na gusto naseljeni grad, a učinak je mogao biti brza kapitulacija hrvatske politike državne samo-stalnosti. Kad se govori o razlozima odluke da se izvede ubojstvo hrvatskog predsjednika,potrebno je voditi računa o iracionalnim elementima u velikosrpskoj politici, odnosno neskrivenoj i nekontroliranoj mržnji prema Franji Tuđmanu koja je vladala u navedenim političkim krugovima, zbog njegove nepopustljive politike hrvatske državne samostalnosti.
O tome što su navedeni politički krugovi govorili među sobom o predsjedniku Tuđmanu zorno svjedoče podaci tajnog informatora Službe za zaštitu ustavnog poretka MUP-a RH koje je čuo u društvu poznatih hrvatskih intelektualaca i agenata Kontraobavještajne službe JNA, 6. listopada 1991., dan prije napada na Banske dvore.
Jedan od tih intelektualaca družio se u Beogradu s admiralom Brankom Mamulom koji je, iako u mirovini, svakodnevno dolazio u zgradu CK SKJ, na sastanke umirovljenih i aktivnih oficira JNA. Od kruga ljudi oko Mamule rečeno mu je da Tuđman „mora otići milom ili silom, jer je to uvjet za prestanak krvoprolića i razrješavanje jugoslovenske krize“.
Napad na Banske dvore, odnosno pokušaj likvidacije demokratski izabranog predsjednika RH bio je u skladu s načinom „rješavanja“ političkih problema Jugoslavije koji su preferirali vodeći oficiri JNA. Da su kojim slučajem uspjeli u naumu i ubili trojicu čelnih ljudi, Tuđmana, Mesića i Markovića, obezglavili bi hrvatsko vodstvo i ujedno uklonili Markovića i Mesića kao važnu, njihovim radikalnim planovima suprotstavljene figure savezne vlasti. Hrvatsku i njezinu težnju za slobodom dovelo bi se u situaciju potpune neizvjesnosti.
Zagreb je od sredine rujna 1991. živio svoje ratne dane – prve uzbune i trčanja u skloništa. U rujnu je prvi put raketiran i TV odašiljač na Sljemenu s ciljem da se spriječi širenje istine i izazove panika među stanovništvom. U tom naletu odašiljač nije pogođen, za razliku od sljedećeg napada, 4. listopada, kada zbog oštećenja dolazi do kratkotrajnog prekida programa te do prebacivanja emitiranja na rezervne i posuđene frekvencije.
Na Sljemenu se nalazio i meteorološki radar WSR-74 (Radarski centar Puntijarka) na udaljenosti od otprilike jednog kilometra od TV odašiljača. Pomoću njega su se uz određene preinake mogli pratiti letovi neprijateljskih zrakoplova, ali prema dostupnim podacima, radar nije gađan ni oštećen.
Ratno zrakoplovstvo JNA u nedjelju 6. listopada i u ponedjeljak 7. listopada 1991. bilo je izrazito aktivno na nebu iznad Hrvatske. U nedjelju je napadnuto zagrebačko predgrađe Lučko i vojarna zrakoplovne grupe Glavnog stožera Zbora narodne garde u njemu (GS ZNG) s ubojnim sredstvima istovjetnim onima koja su korištena u napadu na Gornji grad, pa je to, prema nekim pretpostavkama, bila “generalna proba” za Banske dvore.
Tijekom ponedjeljka ukupno je na području grada Zagreba oglašeno sedam zračnih uzbuna, čime je ostvaren dotadašnji neslavni rekord u oglašavanju opasnosti na području grada Zagreba. Već u 4.30 Operativnom centru Glavnog stožera Hrvatske vojske (GS HV) dojavljeno je polijetanje s aerodroma u Puli. U 7.05 oglašena je treća uzbuna (prethodno su tijekom noći bile oglašene dvije uzbune) za Zagreb i okolicu, a zrakoplovi su borbeno djelovali na širem području grada.
U 8.30 napadima su se priključili zrakoplovi iz Bihaća, a opažena su i prva polijetanja iz Banje Luke. Nebo je bilo puno zrakoplova tako da ih je na trenutke bilo 30 – 40 na radarskim zaslonima Operativnog centra.
Treća uzbuna za Zagreb zaključena je u 10 sati i 15 minuta. Međutim, zrakoplovi JNA su se ponovno vratili prema Zagrebu, zbog čega je u 11.47 oglašena četvrta uzbuna, koja je trajala do 12.23 sati.
Naslovna stranice knjige prof. Ilije Vučura i prof. Josipe Maras Kraljević
Dežurni časnik Operativnog centra GS-a HV-a u 14.47 oglasio je za područje Zagreba i petu, pokazat će se kasnije, najvažniju zračnu uzbunu toga dana, jer su u 15.01 četiri borbena zrakoplova JNA napala Gornji grad i Banske dvore, rezidenciju hrvatskog predsjednika. Prema sjećanju dežurnog časnika u navedenom Operativnom centru, ključni razlog za oglašavanje pete uzbune bila je skupina zrakoplova koja je leteći iz smjera juga prema Virovitici iznenada promijenila smjer leta i krenula prema Zagrebu.
U to vrijeme na nebu iznad kontinentalnog dijela Hrvatske letjelo je još nekoliko skupina zrakoplova koje su nesumnjivo pored borbenih imale i zadaću odvraćanja pozornosti hrvatskih motritelja iz protuzračne obrane. Hrvatska je tada raspolagala uglavnom improviziranim sredstvima za otkrivanje neprijateljskih zrakoplova.
Prvi radar vojne namjene P-15 zaplijenjen u vojarni iz Virovitice, instaliran je na položaj u okolici Bjelovara te je počeo raditi 6. listopada, dan prije napada na Banske dvore. Do tada su potrebe za organiziranim praćenjem i motrenjem zračnog prostora kontinentalne Hrvatske ostvarivane osloncem na radare, sustave organizacije i komunikacije Državnog hidrometeorološkog zavoda Hrvatske.
Meteorološki radari nisu predviđeni za otkrivanje zrakoplova i praćenje zračnog prometa pa je njihova uloga u tome ipak bila ograničena. Stoga je osobna procjena dežurnog časnika u Operativnomcentru često bila presudna za davanje signala zračne opasnosti.
Borbena skupina koja je iznenada u dobro pripremljenoj akciji napala Banske dvore sastojala se od dva zrakoplova G-4 „Super Galeb“ i dva MiG-a 21. Dan je bio sunčan i vedar što je između ostalog izrazito išlo u prilog pilotima agresorske JNA. Odabrali su smjerove napada tako da sunce ometa djelovanje hrvatske protuzračne obrane. Osim toga, napad je izvršen usklađenim manevrom, dolaskom zrakoplova na velikoj visini, iznad zone mogućeg djelovanja protuzrakoplovnih oružja hrvatskih snaga. S te visine poniranjem pod velikim kutom izvršili su odbacivanje i lansiranje ubojnih sredstava. Napad je izvršen iz dva smjera, upotrebom dvije vrste ubojnih sredstava.
Nije u potpunosti poznato jesu li prvo djelovali “Super Galebovi” ili “MiG-ovi”, međutim, s obzirom na značajke cilja napada i odabrana ubojna sredstava vjerojatnije je da su prvo djelovali zrakoplovi s bombama, a nakon njih zrakoplovi s raketama. Prema do sada dostupnim podacima, zrakoplovi G-4 na zadatak su poletjeli s vojnog aerodroma Udbina, a zrakoplovi MiG-21 s aerodroma Bihać.
Zrakoplovi G-4 doletjeli su iz smjera sjeverozapada (između Medvedgrada i TV tornja) te su djelovali smjerom prema Ulici Tituša Brezovačkog i Banskim dvorima. Djelovali su pojedinačno, jedan za drugim, iz poniranja pod velikim kutom. Bili su naoružani s po dvije bombe američke proizvodnje Mk-82 „Snake Eye“ od 227 kg težine, opremljene s konvencionalnim stabilizatorima i blizinskim upaljačima koji aktiviraju bombu pet metara od tla, odnosno čvrste prepreke.
Prvi zrakoplov G-4 je odbacio obadvije bombe odjednom, tako da mu je bomba s lijevog krila eksplodirala pet metara iznad krovišta dvorišne zgrade u Ulici T. Brezovačkog br. 6, a druga bomba s desnog krila eksplodirala je u južnom dvorištu Banskih dvora. Učinak eksplozije bio je takav da je nastala velika šteta na Banskim dvorima. Razbijena su stakla na gotovo svim prozorima, a krila i žaluzine prozora izbijeni su iz ležišta. U gotovo svim prostorijama Banskih dvora, a posebno u Svečanoj dvorani udarni je val bombe znatno oštetio inventar. Nanesena je velika šteta i na vanjskim zidovima kao i na krovištu.
Kratera uslijed eksplozije zrakoplovne bombe u dvorištu Banskih dvora nije bilo, jer se radilo o tempiranoj eksploziji na visini od pet metara iznad tla. U dvorištu je ispod mjesta eksplozije u zemlji ostalo udubljenje u obliku ptičjeg gnijezda elipsastog oblika. Udarni val nakon detonacije bombe je samo stlačio zemlju.
Sam napad planiran je tako da se prije svega djeluje razornim udarnim valom i krhotinama rasprsnutog tijela fugasne bombe Mk-82, što upućuje na zaključak da se nije išlo na rušenje zgrade Banskih dvora, nego na likvidiranje svih zatečenih osoba izuzetno visokim tlakom nastalim u detonacijskom valu poslije eksplozije.
Šteta od eksplozije druge bombe na zgradi u Ulici T. Brezovačkog br. 6 bila je znatna za samu zgradu, jer je razoreno krovište, popucali su nosivi zidovi, a po okolnim zidovima bilo je puno rupa od krhotina bombe. Oštećeni su i automobili koji su se zatekli u dvorištu zgrade. Bomba je promašila Banske dvore, kojima je očito bila namijenjena, za 30 do 35 metara.
Pilot drugog zrakoplova G-4 također je odjednom odbacio obje bombe koje su bile opremljene blizinskim upaljačem, isto kao i kod prvog zrakoplova. Bomba s lijevog krila eksplodirala je u zraku u šumi na Tuškancu, i to 100 metara prije mjesta eksplozije druge bombe. Mjesto pada bombe na Tuškancu nije detaljnije istraživano. Desna bomba ovoga zrakoplova eksplodirala je jugozapadno od restorana „Dubravkin put“ na udaljenosti od 12 – 13 metara, između ceste na Dubravkinom putu i zemljanog bedema na početku Visoke ulice. Na tom je mjestu također ostao otisak na travnjaku od udarnog vala u obliku ptičjeg gnijezda, kao i u dvorištu Banskih dvora.
Nedaleko od mjesta pada ove bombe nalazio se ulaz u tunel u kojem je bio smješten Operativni centar Glavnog stožera Hrvatske vojske, za koji se smatralo da je bio mogući cilj drugog zrakoplova G-4. Međutim, kako je bomba bila opremljena s blizinskim upaljačem malo je vjerojatno da joj je cilj bio ulaz u tunel, jer da ga je i pogodila, eksplozija bi nanijela neznatne štete samom tunelu, a gotovo nikakve osobama koje su se nalazile unutar tunela.
Zrakoplovi MiG-21 djelovali su pojedinačno, jedan iza drugog, poniranjem iz smjera između Zapre-šića i Samobora – klub Saloon na Tuškancu – Visoka ulica – Banski dvori. MiG-ovi su bili naoružani s po dva lansera nevođenih raketa zrak-zemlja M-74 „Munja“, jugoslavenske proizvodnje, svaki lanser je sadržavao 4 rakete kalibra 128 mm. Sve rakete su bile opremljene udarnim upaljačima trenutnog djelovanja.Rakete M-74 izvorno su namijenjene za djelovanje po površinskim ciljevima: vojnicima i borbenoj tehnici smještenoj u utvrđenjima poljskog tipa.
Iz izbora upotrijebljenog oružja za drugi napadajni val može se zaključiti da se nakon eksplozije bombi iz prvog napadajnog vala te razaranja i pomutnje koju bi one izazvale, išlo na likvidiranja preživjelih raketama, ukoliko bi se zatekli na otvorenom ili slabije utvrđenom prostoru. Rakete su lansirane plotunom, svih osam raketa odjednom, što su potvrdile udarne točke raketa na tlu. Učinka na Banskim dvorima od raketiranja MiG-ovima nije bilo. Prve su udarne točke raketa bile na rubu pločnika i kolnika na samom ulazu u klub „Saloon“, a sljedeće dalje iza kolnika na travnjaku i zemljanom bedemu Visoke ulice. Samo su dvije rakete završile u krovištu kuće na broju 20 u Visokoj ulici. Dijelovi raspadnutog raketnog motora i stabilizatora raketa pronađeni su dalje, po Gornjem gradu.
Hrvatska vojska je na području Zagreba raspolagala s protuzrakoplovnim oružjem kojim je ograničeno mogla rušiti zrakoplove JNA, međutim, na snazi je bila zapovijed da se iznad gradova ne ruše ne-prijateljski zrakoplovi,što je vjerojatno bio osnovni razlog da se to oružje ne upotrijebi. Ipak, čini se da su pojedinci iz pješačkog naoružanja samoinicijativno otvarali paljbu na odlazeće zrakoplove, najvjerojatnije bez značajnijih posljedica.
Toga dana, na radnom ručku u Svečanoj dvorani Banskih dvora, uz Franju Tuđmana, Antu Markovića i Stjepana Mesića, uz duže ili kraće zadržavanje, bili su ministar obrane Gojko Šušak i ministar informiranja Branko Salaj, predsjednikovi savjetnici akademik Slaven Barišić, Mario Nobilo i Vesna Škare Ožbolt, pročelnica Ureda predsjednika Zdravka Bušić, redatelj i direktor Hrvatske radiotelevizije Antun Vrdoljak te Stjepan Adanić, varaždinski gradonačelnik.
Potonji je ostao na ručku nakon prijepodnevnog sastanka s predsjednikom Tuđmanom prilikom čega je imenovan pomoćnikom ministra obrane Republike Hrvatske i glavnog pregovarača za odlazak JNA iz Hrvatske. Ručak nije bio poslužen u uobičajeno vrijeme oko 13 sati, već je započeo oko 13.15, zato što su prethodne obveze predsjednika Tuđmana trajale duže od predviđenog vremena. Tijekom ručka navratio je i zamjenik ministra unutarnjih poslova Ivan Jarnjak s novom hrvatskom putovnicom za predsjednika Tuđmana.
Nakon završetka objeda, Predsjednik je s dvojicom visokih uzvanika iz Svečane dvorane, smještene u zapadnom krilu zgrade uz Matoševu ulicu, otišao prema istočnom dijelu Banskih dvora u kojem je smješten njegov kabinet. U tome dijelu zgrade, prema Markovom trgu, zatekao ih je i zrakoplovni napad.
Dvorana iz koje su izašli nekoliko minuta prije napada, kako je vidljivo na fotografijama s očevida, pretrpjela je najveća oštećenja od siline udarnog vala bombe Mk-82 koja je ne dodirnuvši tlo, eksplodirala u visini prozorskih otvora, pet – šest metara od njih, odnosno dvorišnog zida Svečane dvorane. Da se netko zatekao u navedenoj prostoriji zadobio bi vjerojatno teške ili smrtonosne ozljede od tlačnog udara i gelera bombe te raznih krhotina od prozorskih okvira, stakla, komada namještaja i ostalog jer su upravo ondje bila najznačajnija oštećenja.banski-dvori-skica
Predsjednikov Kabinet, s obzirom da se nalazio u istočnom dijelu zgrade i dalje od središta eksplozije, pretrpio je osjetno manja oštećenja. Ured Stjepana Mesića nalazio se na sjeverozapadnom uglu Banskih dvora, uz križanje Matoševe i Ulice Tituša Brezovačkog. Osim razbijenih svih stakala na prozorima njegova ureda i vrata izbijenih od siline tlaka eksplozije bombe koja je pala u dvorište kuće u Ulici T. Brezovačkog 6, nije bilo drugih fizičkih oštećenja.
Nakon svladanog prvotnog šoka, Predsjednik je s gostima i suradnicima otišao u sklonište Banskih dvora, a nakon procjene da nema neposredne opasnosti od eventualnih novih napada otišao je u tunel podno Gornjeg grada u kojem je bio smješten i Operativni centar Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ondje mu je podneseno usmeno izvješće o napadu i trenutnoj situaciji. U tunelu se zadržao kraće vrijeme jer je otprilike dva sata nakon napada bio u središtu grada na kavi s obitelji i suradnicima pokazujući time svoj stav prema prijetnjama i napadima iz Beograda.
Kasno predvečer obišao je Banske dvore, što su zabilježile i kamere Hrvatske radiotelevizije te je još uvijek pod dojmom napada i viđenog stanja dao izjavu stojeći ispred slike Vlahe Bukovca Hrvatski narodni preporod: „…Banski su dvori bili, ali i ostat će simbol hrvatske državnosti. Vidite ovu razrušenu Svečanu dvoranu Banskih dvora, tu sam sjedio četiri – pet minuta, ne znam koliko, možda šest za objedom sa svojim suradnicima prije nego što će barbari uputiti svoje razorne rakete da bi uništili, da bi pokušali uništiti taj simbol hrvatske državnosti, da bi pokušali obezglaviti Hrvatsku. Tu se nalazimo pred svjedočanstvom o hrvatskom preporodu iz prošlog stoljeća.
Evo, oštetili su tu sliku, htjeli su uništiti onaj hrvatski preporod koji smo ostvarili u ovih proteklih godinu i pol dana, uspostavom hrvatske demokracije, uspostavom suverene i samostalne Hrvatske. Oštetili su sliku, dobrim dijelom su razorili ovu Svečanu dvoranu i Banske dvore, ali su time barbari postigli suprotno što su htjeli, postigli su još veće jedinstvo hrvatskog naroda. Svijest koju smo uskrisili u borbi za izbore i uspostavu demokracije bit će sada još stamenija. Hrvatski narod bit će kao jedan u borbi da istjeramo i posljednjeg okupatora iz hrvatske zemlje. Hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske izgradit će porušenu Hrvatsku.
Kad su poslije Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Pakraca, Gospića, Otočca, Šibenika i Zadra napali Dubrovnik htjeli su uništiti najznamenitiji znamen hrvatske kulture. Učinili su kulturni zločin pred čitavim svijetom. Napavši Banske dvore učinili su i politički zločin, zlo-čin koji će pamtiti pokoljenja i čovječanstvo.“
Da tu nije završio Predsjednikov radni dan pokazuje dokument potpisan u 23 sata kojim opunomo-ćuje Stjepana Adanića i pukovnika Imru Agotića za razgovore s generalom JNA Andrijom Rašetom. S obzirom na dramatično zaoštravanje situacije, kasno navečer 7. listopada održan je i sastanak užeg političkog vodstva. Noć je predsjednik Tuđman, prema svjedočenju bliskih suradnika, proveo u spomenutom tunelu ispod Gornjeg grada, od 8. listopada 1991. Banski dvori više nisu služili kao predsjedničko sjedište, a Ured je preseljen u Vilu Zagorje na Pantov-čaku.
Napad na Banske dvore pomno je bio planiran u režiji beogradskog vojnog i političkog vrha s ciljem likvidacije predsjednika Republike Hrvatske dr. sc. Franje Tuđmana te hrvatskih predstavnika u Predsjedništvu i Vladi SFRJ. Time bi se izazvao kaos i stekli uvjeti za uvođenje izvanrednog stanja u Jugoslaviji kao preduvjeta za nametanje unitarističkog i velikosrpskog državnog koncepta.
Uz poznate motive i materijalne dokaze pronađene nakon zračnog napada lako je uočiti idejne za-četnike zločina, ali odgovor na pitanje tko su izvršitelji i dalje ostaje nedorečen. Srbijanski usmeni izvori potvrđuju da je napad pažljivo i u tajnosti pripremljen. Odobrili su ga najviši zapovjednici JNA, da bi ga potom u tajnosti izvela posebna zrakoplovna skupina popunjena odabranim oficirima Ratnog vazduhoplovstva i Protuvazdušne obrane (RV i PVO). Prema neprovjerenim izjavama, važnu ulogu u prikupljanju informacija o dnevnom rasporedu predsjednika Tuđmana i tlocrtu prostorija u Banskim dvorima, a i samoj izvedbi zračnog napada na Banske dvore, imala je skupina operativaca Kontraobavještajne službe (KOS) odnosno Kontraobavještajne grupe (KOG) RV i PVO, koja je u to vrijeme djelovala u Zagrebu i šire po Hrvatskoj.
Nažalost, tragično zvuči činjenica da su nesumnjivo veliku odgovornost za zračni napad na Banske dvore imali oficiri JNA hrvatske nacionalnosti. To su prije svih general-pukovnik Zvonko Jurjević, tada zapovjednik RV i PVO i pukovnik B. Š., načelnik štaba 5. korpusa RVi PVO iz Bihaća koji je operativno i logistički podupirao zrakoplovnu skupinu koja je izvela napad.
Bez obzira na izjavu operativca KOS-a koju je dao hrvatskim tijelima sigurnosti, i dalje ostaje otvoreno pitanje na koji je način informacija o radnom rasporedu i kretanju predsjednika Tuđmana došla do izvršitelja ove zločinačke akcije. Ostaje otvorena mogućnost da je JNA i bez doušnika iz neposrednog okruženja predsjednika RH imala mogućnost prisluškivati telefonske razgovore sudionika sastanka te telefonske linije najviših tijela vlasti u Zagrebu.
Balističko izvješće Komisije za očevid MUP-a RH nije bilo dostupno autorima monografije čime je rekonstrukcija napada bila otežana i donekle zakinuta. Sigurno bi na mnoga otvorena pitanja koja se tiču pokušaja ubojstva prvog hrvatskog predsjednika kao glavne političke prepreke u ostvarenju velikosrpskih planova, odgovore dali i dokumenti iz institucija bivše jugoslavenske države kao što su JNA, obavještajno-sigurnosnih službi i tadašnjih političkih tijela.
Kako bi izgledala moderna hrvatska povijest bez jasne vizije i energičnosti Tuđmanova državničkog vodstva koje je ratnih 1990-ih ujedinjavalo narodne snage, može se samo nagađati. Ostaje na kraju znakovita poruka predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana koju je dao u izjavi za Hrvatsku radioteleviziju uvečer 7. listopada 1991.:
„Napavši Banske dvore učinili su i politički zločin, zločin koji će pamtiti pokoljenja i čovječanstvo. (…) Kao što vidite, nisu uspjeli, pa sve da su i uspjeli Hrvatska bi živjela i bez mene, ali živjet će i sa mnom u oslobađanju od okupatora i u izgradnji. Uskrisit ćemo i obnovit ćemo Hrvatsku!“
Velika smjena straže hrvatskih vojnih povijesnih postrojbi na Markovom trgu
Zagreb, 16.10.2016., 13:39 Autor: Ma.B.
U povodu Dana kravate na Trgu svetog Marka održala se velika smjena straže u kojoj su, uz konjanike i vojnike Počasne satnije Kravat pukovnije, sudjelovali i pripadnici Počasno-zaštitne bojne Glavnog stožera Oružanih snaga RH i Zadruge povijesnih postrojbi iz cijele Hrvatske.
Zadnja promjena: Admin; sub pro 31, 2016 10:05 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.
TOPICS:Kravat PukovnijaSmjena StražeŽeljko Matejčić POSTED BY: HRVATSKA 31. PROSINCA 2016.
Počasna satnija Kravat pukovnije na čelu sa zapovjednikom Kravat pukovnije Željkom Matejčićem u nedjelju, 1. siječnja 2017. godine održat će svoju tradicionalnu, novogodišnju smjenu straže.
S ulaskom u 2017. godinu, bit će to već sedmi put zaredom kako, zajedno sa svojim pokroviteljem Turističkom zajednicom Grada Zagreba, u prvom danu u Novoj godini Zagrepčankama i Zagrepčanima te gostima Grada Zagreba daruju jedinstvenu i spektakularnu izvedbu Smjene straže koja oživljava junaštvo hrvatske lake konjice iz 17. stoljeća i povijesne početke kravate.
„Ovom izvanrednom, svečanom i novogodišnjom Smjenom straže naša će povijesna postrojba na sebi svojstven način uvesti Zagrepčanke i Zagrepčane i sve turiste u Novu 2017. Godinu.
Pozivam vas da nam se pridružite u što većem broju na Trgu sv Marka točno u podne, u nedjelju 1. siječnja i da zajedno s nama prodefilirate središtem Zagreba“, uputio je poziv građanima Željko Matejčić, zapovjednik Počasne satnije Kravat pukovnije koja 1. siječnja također najavljuje i početak nove sezone svoje redovne Smjene straže.
U novogodišnjoj Smjeni straže sudjelovat će konjanici, pješadija i bubnjarski orkestar Počasne satnije Kravat pukovnije, a ako je suditi po svim prethodnim godinama, prvosiječanjski će spektakl Počasne satnije Kravat pukovnije zasigurno privući velik broj znatiželjnika, ali i fanova koji ovu popularnu povijesnu postrojbu prate tijekom svih prigoda i javnih nastupa.
Na današnji dan 29.01.1992. godine barkasa BRM-42 Hrvatske ratne mornarice naišla je na protubrodsku minu SAG-2. Pri eksploziji mine poginuli su članovi posade barkase, diverzanti HRM-a Darko Jurišin i Nikola Perleta, a trojica su ranjena.
Dogodilo se to pri izvršavanju zadaće razminiravanja pristupa ni mjesec dana ranije oslobođene ratne luke Lora. Netom prije nailaska na minu i eksplozije s barkase su iskrcani diverzantski ronioci, koji su trebali pretražiti morsko dno, čime je izbjegnuta još veća tragedija.
U rujnu 1991. zatečena u Šibeniku i uvrštena u sastav HRM pod nazivom BRM-42 ostat će zapamćena kao jedini brod Hrvatske ratne mornarice koji je potonuo tijekom Domovinskog rata.
(na fotografiji odavanje počasti poginulim braniteljima na mjestu njihove pogibije)
Početna stranica
Prve osnovane brigade ZNG-a svečanu su prisegu hrvatskoj domovini položile povijesnog 28. svibnja 1991. kad je održan i svečani mimohod na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici; Foto: Marko Perić
Potkraj ožujka 1992. godine hrvatske oružane snage bile su spremne mijenjati neodrživo stanje na terenu. Počinje druga faza Domovinskog rata koja će donijeti i niz oslobodilačkih operacija kojima će se promijeniti strateški odnosi snaga.
Novi je iskorak bilo sudjelovanje pripadnika OSRH u operaciji Europske unije EUFOR Tchad/RCA u Čadu i Srednjoafričkoj Republici gdje su upućeni u listopadu 2008.
Pomoć civilnoj zajednici
Od redarstvenih do vojnih snaga
